Tuđi život : telenovela | Marina Vujčić

LJUBAV U ILEGALI

Trebalo se vratiti scenariju. Marlena i ja smiješile smo se s fotografije na kojoj je Jan ovjekovječio naš savez ne znajući ništa o njegovoj simbolici. Zahvaljujući telefonskom razgovoru s Mladenom i svim porukama koje smo poslije razgovora razmijenili, osjećala sam se kao da sam stekla određenu prednost pred Irenom u borbi za zajedničkog muškarca. Za razliku od nje, znala sam čak i njegovo ime, a kad se sutra sretnemo, možda ću dobiti priliku sve njegove osjećaje prema njoj usmjeriti u svoju korist. Pod uvjetom da mi oprosti tu izmišljenu ženu o kojoj pišem, naravno.

Pisala sam do kasnog popodneva, bez zaustavljanja. Bile su to emocionalno bezazlene situacije, one s kojima sam lako izlazila na kraj. Irena, Vlado, djeca, obiteljski prizori, njezina predavanja, gimnazijalci, sve naznake njezine dnevne kolotečine i emocionalne pustoši u bračnom životu. Na kavi s kolegicom iz škole saznala je da postoji i neki drugi svijet, svijet izvan vidljivog, i ta joj se spoznaja uvukla u misli poput virusa koji ne posustaje dok se ne zavučemo s njim u krevet kako bismo ga odležali i odbolovali.

Oko šest sam osjetila glad. Kad sam ujutro skoknula po broj i cigarete, nije mi palo na pamet kupiti kruh pa ni obilje narezaka iz frižidera nisam mogla pretvoriti u obrok. Naručila sam dostavom hamburgere iz obližnjeg fast fooda i vratila se drugoj epizodi, u kojem je Irena već naveliko chatala s Nekim.

Kad je zvono na vratima zazvonilo, mislila sam da je dostava.

Bio je Frederik.

– Dobro je, živa si – uzdahnuo je s olakšanjem kad sam otvorila vrata.

Frederik nikad nije dolazio bez najave pa sam iznenađeno stajala pred njim ne shvaćajući zašto mu je činjenica da sam živa donijela takvo olakšanje.

– Mobitel ti je cijelo jutro isključen – rekao je. – Zvao sam te na posao, i kad su mi rekli da si bolesna a ti se i dalje nisi javljala, zabrinuo sam se.

Prije tog trenutka nisam uopće bila svjesna da sam svoj pravi broj onesposobila za korištenje kad sam iz mobitela izvadila karticu kako bih umetnula novu. Zbunjeno sam stajala pred Frederikom razmišljajući o tome tko me sve mogao zvati dok sam razgovarala i razmjenjivala poruke s Mladenom.

– Dobro si? – pitao je Frederik pred kojim sam još uvijek samo stajala bez reakcije.

– Jesam, dobro sam. Uđi – pozvala sam ga i odmah umirila objašnjenjem kako zapravo uopće nisam bolesna nego sam otvorila bolovanje kako bih mogla pisati. Isključeni mobitel također sam opravdala potrebom za kreativnim mirom.

– Dekoncentrira me svaki znak postojanja vanjskog svijeta – objasnila sam.

Frederik je alergičan na umjetničke hirove. Kad čuje izjave o umjetničkom zanosu, stvaralačkoj groznici i sličnim „privilegiranim“ stanjima kojima umjetnici opravdavaju svoje hirovito ponašanje, diže mu se kosa na glavi, a Frederik je ima puno. Valjda zbog zabrinutosti s kojom mi se pojavio na vratima, suzdržao se od sarkastičnih komentara na moje objašnjenje kako sam nestala s lica zemlje radi stvaranja. Ustvari ga je jako razveselila činjenica da zbilja pišem i odmah se počeo raspitivati o napredovanju scenarija.

Imala sam već dosta materijala, a Frederikovi bi mi komentari mogli pomoći da objektivno sagledam sve što sam dotad napisala. Dobro će mi doći taj korektiv, iako sam se pribojavala da bi mi mogao reći da je sve što sam dotad napravila promašeno. Posao koji me čekao činio mi se tako glomaznim i beskonačnim da je ohrabrenje bilo jedino što sam željela čuti. Ipak sam se odlučila na rizik i otvorila Frederiku dokumente s napisanim scenama. Ostavila sam ga da čita i otišla se tuširati. Tamo, pod tušem, nadala sam se isprati sa sebe sve tragove zaljubljenosti koje bi Frederik mogao primijetiti. Svi ljudi koji su mi bliski, uključujući i Frederika, postali su u mojoj svijesti barem na jedan dan Irenin muž – onaj koji ne smije saznati. I dok je Frederik čitao scene u kojima se Irena, večer prije susreta s potencijalnim ljubavnikom, pripremala za tajni susret koji joj može razoriti brak, i ja sam se, skrivajući se u svojoj kupaonici, pripremala za susret s Mladenom u vlastitoj emocionalnoj izolaciji, u kojoj nikome nisam htjela dati priliku da mi to pokvari.

Dok sam se tuširala, dostavljač je donio hamburgere i Frederik ih je preuzeo. Kad sam se vratila, cijela je soba već mirisala na roštilj i ja sam tek tad shvatila koliko sam gladna. Bacila sam se na hamburgere i po Frederikovu licu pokušavala zaključiti kakva će biti njegova ocjena. Zadubio se u prizore koje sam napisala. Kad sam ga pitala je li gladan, samo je zavrtio glavom bez riječi, ne odvajajući pogled od ekrana. Žvakala sam i proučavala njegov profil kad mi je stigla poruka. Frederik nije reagirao na zvuk, a ja sam se zapitala hoće li mu biti sumnjivo da mi poruke stižu na mobitel koji je navodno isključen. Čini se da ništa nije posumnjao jer je nastavio čitati kao da se ništa nije dogodilo. Sjetila sam se da mi je na stolu u kuhinji ostao omot novog mobilnog broja i moja službena kartica pa sam požurila tamo prikriti dokaze.

Prije nego sam vratila svoju službenu karticu u mobitel, odgovorila sam Mladenu na poruku. Pisao je kako već mjesečari iako noć još nije počela, a ja sam mu napisala da ću možda zašutjeti, ali da to ne znači da ne mislim na njega. Sladunjavo, znam, ali morala sam se ograditi od očekivanja novih mojih poruka. Nakon toga zamijenila sam karticu i uključila svoj broj. Čim sam ga aktivirala, dobila sam obavijesti o svim propuštenim pozivima i poruke koje su mi stizale dok broj nije bio u funkciji. Dunja, Jadran, Tina, Frederik, čak i moja mama – svi su me pokušavali dobiti dok sam, u pauzi od stvarnog života, živjela onaj drugi.

Kako su i njima stigle obavijesti da sam se uključila, telefon je počeo zvoniti. Mama se jako zabrinula. I njoj su u redakciji rekli da sam bolesna pa se zabrinula još više. Nikad ne isključujem mobitel pa je već mislila da se nešto loše dogodilo i baš je htjela poslati tatu da ide provjeriti kako sam. Jedva sam je uvjerila da je sve u redu i da tata ne treba dolaziti. Rekla sam kako sam preuzela jedan veći lektorski posao pa sam uzela bolovanje da ga mogu obaviti u miru. Malo se smirila, ali je najavila kako će ujutro netko od njih dvoje možda ipak svratiti.

Dunja se bila ponadala da se u mom životu pojavio neki iznenadni muškarac zbog kojeg sam nestala i isključila mobitel. Zapravo nije ni slutila koliko je blizu istine, ali nije još bilo vrijeme da je njome razveselim. Rekla je da je Damjan poludio kad je čuo da ne dolazim na posao i da se pripremim na još veće neprijateljstvo nakon povratka. Nije propustila priliku da mi kaže i to kako je taj moj Jadran baš zanimljiv lik i kako su se, sasvim slučajno, jučer sreli u zoološkom. Pozvao ju je na večeru, i baš se veseli što će ga opet vidjeti. Rekla mi je i da je riješila stvar s Nikolom, i da će mi ispričati sve o tome kad se vidimo.

Tini sam poslala poruku da je sve u redu i da ću je nazvati kasnije. Ne samo zato što su razgovori s njom trajali puno više vremena nego sam ga tada imala na raspolaganju, nego i zato što sam se bojala da će Tina u mom glasu naslutiti da nešto skrivam. Od svih ljudi od kojih sam u tom trenutku skrivala istinu, Tina je bila jedina koja ju je mogla sama naslutiti.

Sve to pomoglo mi je da barem donekle shvatim težinu Irenine tajne. Iako nisam radila ništa zabranjeno, osjećala sam se kao prevarantica, samo zbog toga što sam se sa svojom tajnom nosila sama, bez potpore bliskih ljudi. Kako je tek bilo Ireni, koja je nije imala nikoga tko je zbog njezine tajne ne bi osudio!

Frederik je sjedio za mojim radnim stolom, ruku prekriženih za vratom, gledajući u Marleninu i moju fotografiju na panou.

– Tko je to? – pitao je.

– Glumica koja bi trebala igrati Irenu.

– Zbilja? Djeluje… uvjerljivo.

– I više nego što se čini na fotografiji, vjeruj mi. Znaš tko je to slikao?

Upitno me pogledao.

– Čovjek iz zelenog golfa – obavijestila sam ga slavodobitno.

Prije nego sam iskonstruira neku svoju verziju te iznenadne kombinacije, ispričala sam mu cijelu priču iz kazališta, i kako mi je Jan kasnije poslao te fotografije. No Frederik nije u tome, kao Tina, vidio neki romantičan zaplet. Za njega su sve te poveznice bile stvar slučajnosti u kojima ne treba tražiti nikakav dublji smisao. Vratio se scenariju.

– Zadovoljan sam – rekao je jednostavno.

Za Frederika, bio je to zapravo veliki kompliment.

– Ima nade? – pitala sam sa zebnjom.

– Ima nade. Ide ti odlično.

– Zbilja tako misliš? – Mislim. Naravno, to ne znači da nemam primjedaba i pretpostavaka.

– Bilo bi sumnjivo da ih nemaš. Tek bih se tad zabrinula – nasmijala sam se.

– Dva su problema, ali ni jedan od njih nije nerješiv. Prvo, dijalozi.

– Neuvjerljivi su?

– Da. Dijalozi Irene i Nekoga na chatu su odlični. Kad ljudi pišu, uvjerljivo je da tako razgovaraju. Ali dijalozi u stvarnom životu… Nitko tako ne razgovara, pogotovo ne kad se svađa.

– Irena bi se morala malo žešće svađati s mužem?

– Izravnije. Stvarnije. Svađa nije prilika za književno izražavanje. Kad si ljut, tužan, razočaran, nesretan, ne govoriš tim jezikom. Pogotovo Vlado, koji ni inače baš ne drži do riječi.

Uzeli smo tada jednu od scena u kojoj se Irena i Vlado svađaju i „odglumili“ njihovu svađu. Bilo je zbilja zabavno. Frederik se derao na mene kako mu je zbilja već dosta toga da sam misli na to ima li za jutro ispeglanu košulju ili nema, a ja sam ga optužila da je neosjetljiv i da ne može imati obitelj i živjeti kao da ga se ne tiče praktična strana obiteljskog života.

– Čuješ li to? – prekinuo je Frederik našu filmsku svađu. – „Praktična strana obiteljskog života“? Sara, znaš li ikoga na ovom svijetu, i jednu ženu, koja bi u svađi s mužem to izgovorila?

– Hm… nisam sigurna.

– Ne znaš ni jednu. I nikad je nećeš upoznati. Žena će u takvoj svađi optužiti muža da ne diže lijenu guzicu s kauča, ili će mu reći da si ispegla sam svoje jebene košulje, ili, u najboljem slučaju, ako je jako pristojna, da joj uopće ne pomaže i da ne može sve sama. Ovo što si ti Ireni stavila u usta, ni jedna žena ne bi izgovorila. Fali ti psovaka.

– Imaš pravo.

– Hajde, uživi se malo.

Nastavili smo zatim glumiti bračne svađe iz mog scenarija i zabavljajući se tako otkrivali i druga slaba mjesta u dijalozima. Izgovorena naglas, svaka je rečenica dobivala svoj stvarni smisao i odmah je postajalo jasno što zvuči neuvjerljivo. Zbilja sam bila zahvalna Frederiku.

Drugi problem na koji me upozorio bio je Irenin unutrašnji život. Savjetovao mi je da pronađem izravnije načine da ga osvijestim gledateljima. To što ona za vrijeme nastave zamišljeno gleda kroz prozor gledateljima ne znači ništa jer oni ne mogu znati da ona u tom trenutku misli na Nekoga. Moram pronaći neke asocijacije, detalje iz razgovora koje je s njim vodila na chatu i provući te detalje kroz njezinu svakodnevnicu kako bi gledatelji imali jasnu asocijaciju na njezine misli.

Naglasio je i dobre strane napisanih scena. Bio je pun hvale za način na koji postižem i održavam dramsku napetost i složio se da je daleko bolje da se Irena i Netko upoznaju već u trećoj epizodi, inače bi priča bila razvučena i gledatelji bi ostali uskraćeni za ono što najviše i žele gledati – preljub, kojega se u vlastitim životima plaše ili ga proživljavaju.

Frederik me zbilja smirio. Sve one stranice koje još moram ispisati nisu mi se više činile kao nemoguća misija kojoj nisam dorasla i u kojoj ću zakazati. Poželjela sam s njim proslaviti taj novi osjećaj sigurnosti koji je u meni zaživio, ali otvoriti bocu vina s Frederikom značilo je zajamčeno pijanstvo. Pomislila sam kako bi mi se od vina razvezao jezik i kako bih se nakon druge čaše sigurno izlanula Frederiku o svom sutrašnjem susretu s Mladenom. Zato sam mu umjesto vina ponudila limunadu, ali Frederik nije bio zainteresiran. Rekao je da mora požuriti jer je Julijanu pozvao na kasnu projekciju u kinu Tuškanac, a prije toga još mora svratiti do postolara preuzeti par novih klomapa.

Htjela sam ga upitati kako se razvija priča s Julijanom, ali žurilo mi se ostati sama pa sam prešutjela znatiželju. Kreativna „zanesenost“ u kojoj sam plivkala bila je dobro opravdanje za nedostatak moje uobičajene znatiželje, i Frederik nije propustio da me na odlasku malo bocne zbog nje.

– Pazi samo da se previše ne uneseš u ulogu umjetnice – rekao je prije nego što sam za njim zatvorila vrata.