Tuđi život : telenovela | Marina Vujčić
ROMANTIZAM U PROZORČIĆU
Pa dobro – mislila sam žvačući pizzu – idemo upoznati Irenu Serdar.
Uključila sam laptop, ugnijezdila se u udoban stolac za radnim stolom i spojila se na internet. Nakon kratkog pretraživanja našla sam se na ulazu u chat. Prema pravilima providera, morala sam se registrirati. Tek tad sam shvatila da moram razmisliti o svom virtualnom identitetu. Tko ću uopće biti? Imala sam, naravno, tri zamisli o tome. Mogla sam: a) biti Irena Serdar, izmišljena junakinja buduće serije čije misli i osjećaje želim upoznati; b) biti ja, Sara, takva kakva jesam, sa skrivenim identitetom; i c) prerušiti se u muškarca kako bih proniknula u skrivene čežnje usamljenih udanih žena. Varijanti „c“ bila sam nesklona od trenutka kad sam na nju pomislila. Ne samo da mi se činila nepoštenom, nego sam bila sigurna da bih se kad-tad odala nekim spontanim glagolskim pridjevom ispisanim u ženskom rodu. Vjerojatno bih u ulozi muškarca djelovala previše feminizirano za ženski ukus. Varijanta „b“ nije baš imala smisla jer je svrha mog švrljanja po virtualnom svijetu ionako bila upoznati tuđe živote. S vlastitim se nisam baš najbolje snalazila ni u stvarnosti. Dakle, najbolje bi bilo u virtualnom svijetu pokušati biti Irena.
Moja Irena bila je profesorica književnosti u zagrebačkoj Gornjogradskoj gimnaziji. Kad sam kreirala njezin lik za seriju, taj mi se izbor činio pogodnim jer sam pomislila kako će razredne situacije seriju približiti i mlađoj dobnoj skupini. Sad sam trebala izabrati nadimak koji će odgovarati njezinu profilu, no nakon što sam izabrala pa odbacila gomilu imena ženskih književnih likova, zaključila sam da je najbolje da se ona, odnosno ja, odnosno ona & ja, u virtualnom svijetu zovemo Irena. Budući da prava Irena Serdar ionako ne postoji, skrivanje identiteta već je samo po sebi apsurdno.
Registrirala sam nadimak Irena i ušla u ono što se jezikom internetskog čavrljanja zove predsoblje. Tamo sam zatekla gotovo tisuću ljudi. U prvi mah bila sam očarana – osjećala sam se kao da sam ušla u neki živi roman u nastajanju u čijem pisanju i sama, sa svim tim drugim likovima, sudjelujem. Reality roman s nizom malih, paralelnih radnji od kojih su neke možda toliko dramatične da bi ih bilo teško i izmaštati. Toliko likova na jednom mjestu – bila sam oduševljena! Ponavljam, u prvi mah, jer je moje oduševljenje prilično brzo dovedeno u pitanje. Nije prošlo ni nekoliko časaka, na mom zaslonu bilo je otvoreno nekoliko „prozora“ s pozivom na razgovor. I ne samo na razgovor!
Dakle, tako to ide. Tamo negdje, s druge strane, nađe se neka tebi posve nepoznata osoba koja klikne na tvoje ime, odnosno na ono što za svoje ime izabereš, ponudi ti razgovor, i onda vas dvoje u tom „prozoru“, u tom malom izdvojenom virtualnom kutku, razmjenjujete rečenice od kojih nastaje dijalog. O toj osobi znaš samo ono što ti ona sama kaže, a to što ona kaže ne mora uopće biti istina. Možeš izabrati vjerovati tuđim lažima, možeš sumnjati u potencijalnu istinu i ne vjerovati nikome. Možeš lagati ili govoriti istinu, biti ti ili netko drugi, voditi ili glumiti svoj ili tuđi život. Sve to možeš, iako zapravo ne možeš ništa jer izvan tog virtualnog okvira sve opet postaje stvarno, i kad zatvoriš taj prozorčić ostaješ sam sa sobom u svom jedinom pravom životu kojemu ništa ne možeš oduzeti ni dodati.
Irena se našla u tom kaosu od gotovo tisuću imena, i za nju je odmah zavladao veliki interes. Navalili su na nju Student, Neumoran, Tata44, Nestvaran i Netko, za početak. Nestvaran je pitao: „Jesi li za druženje večeras?“, a Student samo: „Seks?“ Zgodno, pomislih. Ni dobar dan ni bok, odmah na stvar! Srećom, brzo sam shvatila kako se blokira pristup neželjenim sugovornicima. Kad sam otjerala sve virtualne nasilnike čiji mi se nastup nije svidio, ostao je otvoren samo jedan prozor. Baš da vidimo, rekoh Ireni, možda bi Netko mogao biti netko. On je barem pristojno pozdravio, što u ovom svijetu nije mala stvar.
Netko: Dobar dan.
Irena: Dan.
Netko: Kako si?
Irena: Dobro, hvala.
Netko: Na poslu si?
Irena: Ne, doma sam.
Netko: Ne radiš?
Irena: Radim popodne.
Evo, već lažem, pomislila sam. Ustvari, zapravo i ne lažem. Ako virtualna Irena stvarno glumi Irenu Serdar, junakinju moje serije, onda je moguće da danas predaje popodne jer je tek dvanaest sati.
Netko: Kakav je to posao?
Irena: Gimnazijske profesorice.
Netko: Stvarno? Što predaješ?
Irena: Književnost.
Netko: O, lijepo.
Irena: Da. Meni se sviđa.
Netko: Koliko imaš godina, Irena?
Irena: 32.
Netko: Lijepo.
Irena: Tebi je sve lijepo.
Netko: Ti mene ništa ne pitaš?
Irena: Trebala bih?
Netko: Tako to ide.
Irena: Misliš – ovdje?
Netko: Da, ovdje. Ti ne misliš tako?
Irena: Ne znam kako to ide ovdje.
Netko: Nova si?
Irena: Da – nova novcata.
Netko: Sad mi još samo reci da sam ti prvi, ha, ha.
Irena: Jesi.
Netko: Onda sam počašćen. E pa dobro nam došla.
Irena: Hvala.
Netko: Molim. Ne zanima te ništa o meni?
Irena: Zanima, ako želiš nešto reći.
Netko: Reći ću ono što tebe zanima.
Irena: Ali ja ni ne znam što me zanima o tebi.
Netko: Ne znaš?
Irena: Ne. Kliknuo si me, i sad si tu. Mogao si i ne biti. Da me nisi kliknuo, ne bih ni znala da postojiš.
Netko: Zanimljiv pristup. Ali jesam. Kliknuo sam te. Postojim, tu sam, a ne znaš o meni ništa.
Irena: Ne znam. Još.
Netko: Pa saznaj.
Irena: Možeš mi reći što god ti padne na pamet.
Netko: To je istina, ali mogu ti reći i istinu.
Irena: A kako ću znati govoriš li istinu?
Netko: Nećeš znati.
Naravno, pomislila sam, neću znati. Isto kao što on ne zna da Irena koja s njim razgovara uopće ne postoji i da je ona tek junakinja koja će, možda, jednom, oživjeti u televizijskoj seriji koju će on, možda, jednom, gledati. Meni, najvećoj ovisnici o literarnoj fikciji koju je moguće zamisliti, bila je to situacijska poslastica koju sam istog časa morala proživjeti. život i literatura opet su se, ovaj put na posve nov način, ispreplitali, a jedan od uključenih likova bila sam i ja, što znači da sam mogla utjecati na daljnji razvoj priče i sudjelovati u ispisivanju te lažne kreacije stvarnosti. Lažne stvarnosti u kojoj sudjeluju stvarni ljudi! Kod te misli Tina bi me sigurno opomenula da sam opet skrenula s puta i da sam ovamo krenula po stvarne likove a ne kreirati novu neuvjerljivu fikciju. Istina, malo sam se zanijela. No fućkaš kreativni proces bez pravog stvaralačkog zanosa!
Irena: Dobro, onda ću pretpostaviti da je istina to što govoriš.
Netko: Kao i ja, zar ne?
Irena: Imaš pravo.
Netko: Onda, što bi htjela znati o meni?
Irena: Recimo… koliko imaš godina.
Netko: Dobar početak. Imam 36.
Irena: I sad si na poslu?
Netko: Da.
Irena: A kakav je to posao?
Netko: Programer sam.
Irena: To znači informatičar?
Netko: Da, tako nekako.
Irena: Zadovoljan si?
Netko: Ne žalim se.
Irena: Bolje.
Netko: Irena…
Irena: Da?
Netko: Jesi li udana?
Ne znam zašto me ovo pitanje tako iznenadilo, ali jest. Uopće nisam bila spremna na njega. Što da kažem? Da jesam? Što ja uopće znam o braku? Krenula sam u taj razgovor kao Irena, ali stalno sam se spoticala o samu sebe jer nisam imala pravu predodžbu o njezinoj osobnosti. Osim toga, razgovor je bio ugodan, što mi se s muškarcima u stvarnom životu nije baš često događalo. Mislim, meni – Sari. Do tog trenutka dijaloga mogla sam se po virtualnom predsoblju smucati u Irenino ime, ali ovo… ovo je bio trenutak odluke. Ona ili ja – morala sam postati samo jedna od nas dvije. Hitno. I jesam. Izgovorila sam to. Zapravo – ispisala u prozorčiću, u kojem se taj novi redak pojavio kao završni pečat na laž koju sam u virtualnom životu počela živjeti.
Irena: Jesam, udana sam.
Ne kažem da mi istog trenutka nije bilo žao, ali na određen način mi je i laknulo što više ne moram biti ja, Sara. Zatvorila sam kutiju od pizze, odmaknula je od nas i lijevu nogu, koju uvijek kad pišem držim podignutom na stolcu na kojem sjedim, spustila na pod. Irena nije tip žene koja piše (a još manje razgovara) s jednom nogom podignutom na stolac. A ni pizza baš nije njezin izbor.
Netko: Djecu imaš?
Irena: Imam, dvoje.
Netko: Već? Ti si se onda mlada udala.
Irena: Prije sedam godina.
Netko: Dakle, ljubav s fakulteta?
Irena: Tako nekako.
Netko: Lijepo.
Irena: Opet. Sve ti je lijepo.
Netko: Tebi nije?
Irena: Uglavnom da. Ali nije baš uvijek i sve.
Netko: Irena, znaš li zašto si došla ovdje?
Irena: Ne znam. Valjda znatiželja. Ti znaš zašto si tu?
Netko: Pretpostavljam.
Uto je zazvonio moj mobitel. Gotovo sam naglas izustila ispriku što ću se javiti, kao da je Netko sa mnom u sobi – toliko mi je bila stvarna njegova prisutnost. Na zaslonu mobitela pisalo je Jadran Kirin. Javila sam se.
– Bok, Jadran je. Evo baš idem iz „Kadra“.
– Da? Ima što novoga?
– Zapravo ima, ali to ti kažem u povjerenju. Kažu da će te nazvati da sutra dođeš potpisati ugovor.
– O, pa to je dobra vijest. – Dobra? Odlična, Sara. Odlična! Ženo, pa to znači da tvoja serija sigurno ide! „Tuđi život“ počinje živjeti!
– Da, zbilja – nasmijala sam se i pomislila kako Irena Serdar nakon ovog poziva i službeno počinje postojati. Mislim, kao lik, da ne bude zabune. Zbog ove vijesti mogla bih se prestati osjećati kao lažljivica tamo, na chatu, gdje me čekao Netko.
– Moraš se hitno baciti na scenarij – rekao je nešto tiše, kao da će me uplašiti ako mi glasnije izgovori što se od mene očekuje.
– Znam, da.
– Gdje si sad? Hoćeš da još malo razgovaramo o priči?
– Doma sam, ali ne mogu sad… imam društvo.
Zapravo nisam lagala. Društvo je, doduše, virtualno, ali je činjenica da nisam bila sama. Sa mnom je Netko, i još uvijek s druge strane čeka da nešto kažem, što me podsjetilo da bi mogao nestati iz našeg prozora ako uskoro ne nastavim dijalog.
Irena: Možeš pričekati minutu? Na telefonu sam.
Netko: Samo daj.
Zaboga, kako će tek Irena voditi pravi paralelni život, s mužem i ljubavnikom, kad ja jedva uspijevam žonglirati s ova dva čovjeka od kojih je jedan posve virtualan, a drugi je samo na telefonu! Već sam je puno bolje razumjela.
– Dobro – dodao je Jadran – vidimo se onda vjerojatno u „Kadru“.
– Može.
– I ne zaboravi malo istraživati.
– Bez brige, Jadrane. Radim na tome. Prekinula sam vezu i vratila se Nekome, s kojim sam već radila na tome.
Irena: Tu si?
Netko: Jesam, čekam te.
Irena. Lijepo od tebe.
Netko: A takav sam.
Irena: Gdje smo stali?
Netko: Kod ‘pretpostavljanja’ zašto sam tu.
Irena: Da. Pa što misliš, zašto si tu?
Netko: Glupo mi je to i izgovoriti.
Irena: Pa ne moraš izgovoriti, napiši.
Netko: Ha, ha, ha, duhovita si.
Irena: Vjeruj, nisam.
Netko: Ovdje jesi.
Irena: Ovdje je sve drukčije.
Netko: Samo na prvi pogled.
Irena: Moguće. Onda? Zašto si tu?
Netko: Nadam se da ću ‘sresti’ nekoga zanimljivog.
Irena: Za što?
Netko: Za razgovor. Za druženje. Za sve.
Irena: Ta mogućnost uvijek postoji.
Netko: Koja?
Irena: Da ćeš nabasati na nekoga takvog.
Netko: Na neku takvu.
Irena: Da, i mislila sam da se radi o ženi.
Netko: Ha, ha, ha, ti jesi duhovita.
Irena: Ne razmišljam o sebi tako.
Netko: A kako razmišljaš o sebi, Irena?
Irena: Mislim da ne razmišljam o sebi uopće.
Netko: Nisi sretna?
Morala sam priznati da Netko ima dara za postavljanje pravih pitanja. Tjerao me da razmišljam o Ireni, da je osjetim. Čime bih, da sam udana žena i majka, mjerila svoju sreću? Koliko bi mene ostalo od mene? Bih li se odrekla balansiranja između stvarnog života i fikcije zbog nastojanja da se usredotočim na obitelj? O čemu bih najviše razmišljala i koje bih od svojih dosadašnjih svjetova zadržala? Bi li me briga o tuđoj sreći oplemenila ili bi me nekako drukčije promijenila? Morat ću o tome popričati s Lucijom, svojom jedinom udanom bliskom prijateljicom. Ona je dobar primjer žene koja je nakon neobuzdane mladenačke faze u bračnoj zajednici otkrila užitak, ali zapravo nisam imala pojma o tome nedostaju li joj katkad lude jurnjave motorom nakon zatvaranja kluba „Route 66“ u kojem je provodila djevojačke subotnje noći, spontani šopinzi u Austriji u kojima je znala odjednom potrošiti cijelu plaću ili pidžama-partyji u mojoj podstanarskoj sobi na kojima bismo nakon četvrtog džin-tonika, kao po dogovoru, počele prepričavati svoja seksualna iskustva. Lucijina divlja priroda jenjala je nakon rođenja prvog djeteta, a sad sam se zapitala čuči li još negdje u njoj ta pritajena strast za punim životom, u kojem je svaki sljedeći trenutak nepredvidiv, ili je ono što smo zvale punim životom za nju sada nešto posve drugo, što je postalo daleko važnije.
Netko: Postavio sam teško pitanje?
Irena: Pa… zapravo i jesi.
Netko: Osjećaj sreće ovisi o tome čime je mjerimo.
Irena: U zadnje vrijeme kolebam se oko toga čime bi je trebalo mjeriti.
Netko: Ako trebaš rame za chatanje, tu sam.
Irena: Ha, ha, ha, TI si duhovit.
Netko: Ali sam ozbiljno mislio.
Irena: Hvala ti, ali nije mi običaj povjeravati se neznancima.
Netko: U redu je. Možemo samo čavrljati.
Irena: Što i činimo.
Mislila sam na Irenu. Zamislila sam je u njezinom svijetu u kojem bi ovaj razgovor koji ja tako opušteno vodim bio zabranjen. Irena bi sjedila u dnevnoj sobi za zajedničkim računalom. Bila bi sama kod kuće jer je Vlado na poslu a djeca u vrtiću. Imala bi još sat vremena do polaska u školu i odlučila bi, bez nekog konkretnog povoda, zaviriti u virtualni svijet o kojem joj je dan ranije govorila kolegica. Ta kolegica, inače neudana, na chatu je napokon upoznala, kako je rekla, srodnu dušu, i moglo bi se lako dogoditi da njihova veza preraste u nešto vrlo ozbiljno. Pričala joj je o svojim romantičnim virtualnim dijalozima s toliko žara i zanosa da je Irena postala sjetna od blizine nečije tuđe sreće. Pitala se što je s romantikom u njezinu životu i kako se tako lako pomirila s njezinim nepostojanjem. Pitala se ima li pravo potražiti za sebe malo bezazlene virtualne nježnosti u svijetu koji joj ne može naškoditi jer ga neće pomiješati sa stvarnošću. Bilo bi lijepo imati nešto samo svoje, neki tajni kutak u kojem nema stvarnih briga, u kojem zamorna pravila stvarnog svijeta ne postoje.
U tom trenutku Irena mi je nekako nadošla, poput plime. Odjednom sam je se odnekud sjećala: romantičarka odrasla na priči o Heidi koju su u tinejdžerskoj dobi osvijestili romani Françoise Sagan kupljeni na sindikalni kredit jer mala voli čitat, a i komplet se baš dobro uklopio u praznu policu na regalu. Mama još nije ni otplatila sve rate kompleta od šest svezaka, a mala je već jako dobro upoznala dosadu i nemoral pripadnika francuske srednje klase kojima je razočaranje u ljudske odnose služilo kao izlika za okretanje užitku. Nakon mirisa kozjeg sira i svježeg alpskog zraka koji se iz priče o Heidi nastanio u njezinim nosnicama prateći je kroz cijelo djetinjstvo, Irena se odjednom našla okružena teškim vonjem cvijeća kojim su bili pretrpani ekstravagantni francuski saloni u kojima su dokone gospođe odjevene u oblake parfema liječile svoj duhovni mamurluk novim ljubavnicima. Ako i nije zavoljela taj svijet koji ju je na pragu djevojaštva zbunio i iznenadio, Irena je zbog njega zavoljela knjige – i dok su druge mame preko sindikata kupovale svinjske polovice, njezina je koristila svaku priliku da maloj kupi nove knjige, pa možda nešto od nje i bude.
I evo, ona postaje netko. Još malo, i o njezinom će životu biti napisan scenarij, i ona će postati junakinja koju će gotovo svi poznavati. To što nije doista postojala postaje nevažno jer koliko je samo ljudi koji, navodno, doista postoje, a gotovo ih nitko i ne primjećuje?
Netko: O čemu ćeš danas predavati svojim gimnazijalcima?
Irena: Siguran si da te to zanima?
Netko: Jesam.
Irena: Romantizam u svjetskoj književnosti.
Netko: Zvuči romantično.
Irena: Gimnazijalcima je dosadno.
Netko: Nema baš puno mladih Werthera među njima, zar ne?
Oho-ho!, pomislila sam, Netko ima asocijaciju na Goethea na spomen romantizma! Da se zabrinem?
Irena: Nema ih. Slabo kod njih prolazi romantizam. A kod tebe?
Netko: Pa i meni je postmodernizam draži.
Irena: Da? A što konkretno?
Netko: Pa recimo Marquez, Calvino, Eco, Kundera…
Irena: Svaka čast.
Netko: Iznenadio sam te?
Irena: Jesi.
Netko: Vidiš, ima i programera koji čitaju.
Irena: Tko bi rekao.
Netko: Život je pun iznenađenja.
Irena: Čini se.
Zbog ovog prvog razgovora Irena bi mogla toga dana zakasniti u školu. U toj epizodi mogla bi, recimo, sva zadihana utrčati u razred na sat na koji kasni petnaest minuta jer se bojala da će taj Netko s druge strane, kad jednom zatvore virtualni prozorčić, zauvijek nestati iz njezina života, a to je bilo zadnje što bi poželjela. Onda bi mogla svojim učenicima govoriti o predstavnicima romantizma u svjetskoj književnosti, s posebnim osvrtom na Goetheove „Patnje mladog Werthera“, zbog kojih će joj, dok bude na ploču ispisivala naslov, u očima zatitrati prikriveni osmijeh. To ću svakako uvrstiti u scenarij.
Netko: Irena, reci mi…
Irena: Da?
Netko: More ili rijeka?
Irena: More.
Netko: Riba ili meso?
Irena: Riba.
Netko: Svjetlo ili sjena?
Irena: Sjena.
Netko: Jesen ili ljeto?
Irena: Jesen.
Netko: Zeleno ili plavo?
Irena: Plavo.
Netko: Netko ili nitko?
Irena: Ha, ha. Netko.
Netko: Nasmijao sam te.
Irena: Nekoliko puta. I hvala ti na tome.
Netko: Znaš… drago mi je da sam ti baš ja prvi.
Irena: I meni.
Netko: Obično se pozdravim i zatvorim prozor kad mi žena kaže da je udana.
Irena: Zašto si onda ostao sa mnom?
Netko: Ne znam, bila si nekako plaha. Djelovala si nezaštićeno.
Irena: Imaš dobar nos.
Kad smo već kod nosa, pomislila sam – kao Irena ili kao Sara, svejedno, a možda i kao obje nas – da mi naš nos govori kako bi Irena doista imala razloga kasniti na taj sat književnosti. A meni, Sari, proletjela je glavom suluda misao kako bih voljela ja biti na njezinu mjestu. Ne na tom satu književnosti na koji kasni, nego ovdje, u virtualnom kutku u kojem je srela zanimljivog muškarca koji voli Marqueza i koji zna da Goethe pripada razdoblju romantizma, iako se u stvarnom životu bavi računalima.
Netko: Ma nije to dobar nos, to je samo osjećaj za dijalog. A dijalog s tobom je pravi užitak.
Irena: Hvala ti. A što ne valja kod chata s udanim ženama?
Netko: To što se ne smiješ u njih zaljubiti.
Irena: Pa ne ide to tek tako, s tim zaljubljivanjem.
Netko: Naravno, ali ipak… ne volim se miješati u tuđe veze.
Irena: Vjerujem. Nitko ne voli.
Netko: Ja pogotovo.
Irena: A kakva bi ona trebala biti?
Netko: Tko?
Irena: Ta žena… u koju bi se mogao zaljubiti.
Netko: Trebala bi biti pametna, prije svega.
Irena: Dobro… i još?
Netko: Neovisna i zanimljiva. Po mogućnosti kreativna. I nježna.
Irena: I još?
Netko: Morala bi biti topla osoba. I vedra.
Irena: I lijepa?
Netko: Meni bi bila lijepa ako bi imala sve to ostalo.
Irena: Siguran si u to?
Netko: Jesam. Bitno je očima nevidljivo.
„Mali princ!“ Odlično! Irena je baš tip žene za „Malog princa“. Ruža pod staklenim zvonom kojoj je za sreću potrebna dnevna doza bliskih riječi koje prepoznaje kao svoje. Čovjek koji citira Exuperyja i koji smatra da su unutrašnje osobine ono što ženu čini lijepom, mogao bi je lako navesti na još poneki tajni sastanak u virtualnoj zavjetrini. Recimo ja, Sara, ne bih baš lako nasjela na citate iz školske lektire. To je jednostavno tako: neke žene padaju na skupe poklone, neke na citate iz književnosti, no i među ovim potonjima postoje kategorije – neke su gotove ako im kažeš da ih želiš pripitomiti, a neke reagiraju tek na melankoliju Hamvasevih rečenica ili na Pessoin pesimizam. Irena je žena koju možeš pripitomiti, pomislila sam. Ja baš i nisam.
Irena: I… nema takve u stvarnom životu?
Netko: Ne nalazim je.
Irena: Misliš da bi je ovdje mogao sresti?
Netko: Ne mislim, ali ni ne isključujem tu mogućnost.
Irena: Da, sve je moguće.
Netko: Nećeš zakasniti u školu zbog mene?
Irena: Oho, želiš me se riješiti?
Netko: Ne želim te se riješiti. Ugodno mi je s tobom.
Irena: Šalila sam se.
Netko: Znam.
Irena: Ali istina je da bih morala ići.
Netko: Shvaćam.
I što sad, mislila sam. Obje smo se to pitale. Irena zbog sebe, ja zbog Irene… a možda, malo, i zbog sebe. Bilo je u Nekome nečega toplog, umirujućeg. Nečega čemu možeš vjerovati. Može se dogoditi da se više nikad ne sretnemo i da nikad ne uspijemo produbiti taj osjećaj koji nas je zadržao u razgovoru i učinio ga tako ugodnim. U stvarnosti bismo se sigurno dogovorili za ponovni susret. U književnosti bismo se prepustili literarnim hirovima autora. Ovdje, na granici između jednog i drugog, nitko od nas troje nije znao kako bi taj razgovor trebao završiti. No meni se sad činilo da već dovoljno dobro poznajem Irenu da znam da ona sama ne bi predložila ponovni susret na chatu. Ne samo zato što bi se osjećala krivom i zbog samog razgovora s neznancem, nego i zato što bi osjećala da bi ga upravo to, njezina inicijativa, moglo zauvijek otjerati.
Irena: Hvala ti na razgovoru, Netko.
Netko: Hvala tebi.
Irena: Idem sad.
Netko: Dobro. I budi blaga prema mladim Wertherima.
Irena: Hoću, ne brini se. I ne znam biti drukčija.
Netko: To sam i mislio.
Irena: Znaš… stvarno mi je drago da si mi ti bio prvi.
Netko: Hvala ti. I meni je.
Irena: Dobro, idem sad.
Netko: Ideš. Bok.
Irena: Bok.
Kad sam zatvorila prozor u kojem je bio pisani trag toga susreta, osjetila sam u isti mah i tugu i olakšanje. Tugu zbog Irene, olakšanje zbog sebe. Obuzeo me neki nedefinirani nemir, koji nisam bila spremna analizirati. Osjetila sam da sam, pored svih svjetova koje vučem za sobom od jutra do mraka, pustila u sebe još jedan, zbunjujući, no nisam htjela misliti o tome. Odgođene, zrele misli su najbolje, ponavljala sam sebi nastojeći usmjeriti misli na Irenu i sve ono što sam o njoj otkrila u tom prvom chat iskustvu.
Osjećala sam da su se kockice Irenina profila počele lijepo slagati. Morala sam još definirati njezinu obiteljsku situaciju, istražiti taj nedostatak romantike i osjećaj usamljenosti koji ju je odveo na virtualnu stranputicu, ali već mi je bila puno bliža. Da nisam prije sedam godina bez razloga nakon dvogodišnje veze napustila Gorana, možda bih i ja danas bila poput nje. Prije sedam godina, kad sam ja sebi dala još jednu priliku da sama shvatim što želim i kamo idem, Irena se udala. Ona danas, u seriji, ima 32 godine, a udala se kad je imala dvadeset i pet. Baš je dobila posao u gimnaziji i na tulumu kod prijateljice upoznala je Vladu, menadžera koji je već nekoliko godina vodio odjel marketinga u jakoj telekomunikacijskoj tvrtki. Baš toga dana kad su se upoznali, Vlado je dobio diplomu ugledne škole govorništva koju je pohađao u sklopu usavršavanja što ga njegova tvrtka plaća svojim zaposlenicima, i odmah je na Ireni isprobao svoje govorničke vještine, s osobitim naglaskom na moć uvjeravanja. Irenu je fascinirala njegova britka elokvencija i karizmatično samopouzdanje, a njega je fascinirala njezina stidljiva ženstvenost i, više od svega, način na koji ga je promatrala i doživljavala. Ta ih je uzajamna fascinacija već iste večeri odvela u njegov stan, gdje je Irena prekršila sva svoja pravila o odgađanju seksa na početku veze. Nisu se ni snašli, a ona je već bila trudna i on je dizao kredit za stan u koji su se uselili prije rođenja prvog djeteta.
Sadržaj
Ništa nije slučajnoU potrazi za stavom
Dupla kava i zeleni čaj
Duhovna logistika
Romantizam u prozorčiću
Mentalna terapija
Soundtrack za dan
Nekoliko ulica samoće
Fantomska bol
Duhovni leptirići
U borbi za znamenke
Hitna intervencija
Virtualna intuicija
Kad se to dogodilo?
Princ na Harley Davidsonu
Skromno obilje
In vino veritas
Višak tuđe sreće
Izlazna strategija
Nelogičnim putem
Mutne staklenke
Posrnule djevojke
Dvadeset i osam sinonima
Posuđena junakinja
Buduće fotografije
Ljubav prema potencijalnu
Ofelijin pokušaj
Složenac od tikvica i sira
Stvaralački mazohizam
Nagle odluke
Pod izlikom istraživanja
Korak u stvarnost
Ljubav u ilegali
Tajne rečenice u mislima
Jer ja to zaslužujem
Tko je sretnik
Na tajnom zadatku
Još malo patetike za kraj
Prevarena stvarnost
Čipkasti kompletić
Točka na dan
Javna tajna
Time se hranim
Zeleno svjetlo za strast
Sol na ranu
Neugodna istina
Jednom su se voljeli
Lakoća virtualnog izbora
Svjetlo ili sjena
U potrazi za cjelinom
Hepilog
Impresum