Tuđi život : telenovela | Marina Vujčić

TIME SE HRANIM

 

Na ulazu u svoju zgradu sudarila sam se s dostavljačem City Expressa.

– A, tu ste! – uzviknuo je.

Sad smo već stari znanci, i ako Jan nastavi ovim tempom slati pošiljke, uskoro ćemo dostavljač i ja prijeći na „ti“ i pozivati jedno drugo na rođendane.

– Sad sam vam zvonio gore – rekao je, i pružio mi obrazac na potpis. Nakon potpisa, uručio mi je paketić, nešto veći no što su bila prva dva. Već smo uhodali te kretnje, dostavljač i ja.

Zbunilo me veselje kojim sam dočekala novu pošiljku. To veselje brkalo mi je tvrdoglave planove o neosjetljivosti na Janove pokušaje zavođenja. Ipak, nisam mogla ne priznati da ima stila. Tko danas uopće zavodi šaljući svakoga dana pošiljke dostavom, pogotovo nekome tko na njih odgovara ravnodušnošću?

Pozvala sam lift, ali nisam ga imala strpljenja čekati. Previše mi se žurilo u stan da otvorim pošiljku. Trčala sam stubama na peti kat, nagađajući što je unutra, u duguljastoj kutijici koju sam napipala kroz omotnicu. Srce mi je, valjda zbog previše stuba odjednom, divlje zalupalo.

Ta pošiljka… iako su prve dvije donekle pripremile teren za nju, navela me da posumnjam u sve što sam dotad znala o iznenađenjima. Mislila sam da se nakon prve dvije pošiljke Jan više ne može dosjetiti nečeg još originalnijeg – ali, ne samo da je uspio, nego me uspio i potpuno posramiti.

U kutiji su bila dva dječja autića. Jedan Uno, crven poput mog Zvonka, i jedan golf, zelen poput njegova. Tko zna u koliko je trgovina s dječjim igračkama morao ući da pronađe dva baš takva autića, identične umanjene verzije naših stvarnih vozila. Postavio ih je u kutiji baš onako kako smo nas dvoje izgledali na cesti – crveni Uno bio je ispred, a zeleni golfić ga je slijedio. Na unutrašnjim rubovima kutije nacrtao je nekoliko zgrada i drveće. Čini se da je crtao na rastvorenoj kutiji, a onda joj zalijepio rubove tek kad su crteži bili gotovi. Prtljažnik zelenog golfa bio je malčice otvoren, a iz njega je virio papirić. Izvadila sam papirić i razmotala ga. Pisalo je: „Zaviri pod cestu.“. Podignula sam „pod“ kutije, na kojem je vjerno bila iscrtana isprekidana bijela crta na sivoj cesti. Ispod ceste bila su još dva kartončića. Na jednom – novi citat:

„Meni je važno da ne znam o čemu se radi. Time se hranim. To mi je kuća. Tome se, ovako ili onako, veselim.“

Drugi je bila pozivnica za samostalnu izložbu njegovih fotografija. Galerija Forum, 20. prosinca, u 19 sati. Za tri dana. Na pozivnici je rukom dopisao: „Volio bih da budeš tamo.“

Osjećala sam se kao da sam u nekom filmu u kojem se meni, glavnoj junakinji, događa sve ono što zapravo želim da mi se dogodi, ali sam previše ponosna da bih to priznala pa umjesto mene same za mene navijaju gledatelji. Oni puno bolje znaju što bih trebala učiniti. Ja sam onako filmski tvrdoglava, inače bi se sve dogodilo odmah na početku pa bi priča prebrzo završila, prokockavši svoje pravo na zaplet. Sve to skupa više je nalikovalo na film nego na život, ili barem na moj život. Sjetno sam pomislila kako je cijela priča s Janom zapravo predobra da bih se u njoj znala snaći. Svima nam se katkad dogode stvari koje se čine previše savršenima da bi bile istinite, pa ih propustimo zbog te sumnje ili zbog pomisli kako nismo dovoljno dobri da bi se baš nama događale. Meni se činilo kao da sam svojim dotadašnjim ponašanjem prema Janu izgubila svako pravo na njega i kako sam zahvaljujući svojoj virtualnoj zanesenosti svu svoju emocionalnu energiju usmjerila u pogrešnu priču nakon koje se više nemam pravo vratiti u pravu. Osjetila sam zametak tuge koja će se, ako joj samo dopustim da se razvije, prerasti u nešto nepodnošljivo. Zato sam izabrala bijeg u svoj literarni svijet, jedini u kojem je sve moglo biti onako kako ja želim.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.