Tuđi život : telenovela | Marina Vujčić

VIRTUALNA INTUICIJA

Dok sam otključavala vrata svog stana, prvi sam se put osjećala kao da me netko tamo čeka. Kao da više ne živim sama. I veselila sam se toj zajednici, koliko god alternativna bila. Irena, njezin muž i djeca, Netko, pa čak i čovjek u zelenom golfu o kojem se nisam usudila previše razmišljati – svi su se oni nagurali u mojih tridesetak kvadrata kao rođaci u gostima kojima ne smeta što će, bude li trebalo, spavati na podu i jesti s tanjurom u krilu. Bitno im je samo da sam ih primila i da imaju gdje prespavati, a ja neka slobodno živim uobičajenim životom. Gotovo sam počela s njima razgovarati koliko su mi se činili stvarnima.

Potreba da se još više povežem s njima odvela me te večeri ravno na chat. Kad sam se s nadimkom Irena našla u brbljaonici, provjerila sam tko je sve tamo. U predsoblju je bio Netko, kao živi virtualni dokaz da taj svijet koji sam izmislila nije baš posve izmišljen, i meni je srce brže zakucalo. Odmah je primijetio da sam ušla, kao da je cijelo vrijeme vrebao na moj dolazak. I odmah je kliknuo na moje ime, a prozorčić našeg privatnog razgovora zatreperio je na zaslonu.

Netko: O, netko se vratio!
Irena: O, i Netko je tu!
Netko: I onda kažeš da nisi duhovita.
Irena: Tvrdim.
Netko: Pa kako si?
Irena: Dobro sam, hvala.
Netko: Svi uvijek kažu da su dobro, a zapravo nisu.
Irena: Pročitao si me.
Netko: Onda mi sad reci kako si zapravo.

Mogla sam opisati svoje pravo stanje duha i reći da sam malo zbrkano, ali zapravo odlično. To bih i rekla da sam na chat došla kao Sara, ali budući da je to bilo mjesto na kojem postajem Irena, morala sam predočiti sebi stanje Irenine večernje samoće, cijeli taj svijet od kojega je ovamo pobjegla i u koji se sklonila u potrazi za nježnošću.

Irena: Sjetno.
Netko: Volim tu riječ.
Irena: I ja. Iako je stanje sjete manje lijepo od riječi koja je opisuje.
Netko: Želiš da čeprkamo po tvojoj sjeti, ili…
Irena: Ne znam što je još u ponudi.
Netko: Moja vedrina.
Irena: Čeprkajmo onda radije po tvojoj vedrini.
Netko: Kako je prošao romantizam u svjetskoj književnosti?
Irena: Prilično neslavno.
Netko: Werther im je preromantičan?
Irena: Da. Previše emocija. Previše boli.
Netko: Jadni Werther, sigurno su ga obasuli ironijom.
Irena: Ti si na njegovoj strani?
Netko: Samo mi ga je žao. Ja ljubav ne doživljavam kao bolest koja donosi patnju.
Irena: Možda je samo još nisi iskusio na taj način.
Netko: Ne vjerujem. Za mene je ljubav prilika da se veselim nekome, a ne prilika da zbog nekoga patim.
Irena: Tako sam i ja mislila.
Netko: Siguran sam da misliš još uvijek, samo si to nakratko zaboravila.
Irena: Nadam se.
Netko: Možda te samo netko mora na to podsjetiti.
Irena: Netko?
Netko: Svaka sličnost s virtualnim osobama je slučajna.
Irena: Ha, ha. Ionako ne vjerujem u slučajnosti.
Netko: Misliš da se nismo slučajno sreli?
Irena: Vjerujem da ništa nije slučajno.
Netko: Mislio sam na tebe.

Iako je baš to bilo ono što sam podsvjesno željela čuti, iznenadilo me. Iznenadila me, zapravo, njegova otvorenost. Zapitala sam se govori li takve stvari s jednakom lakoćom i u stvarnome životu? Lijepo je kad ti netko šapne na uho takvu rečenicu.

Irena: Na mene?
Netko: Zašto ti je to tako neobično?
Irena: Možda samo nisam navikla da netko misli na mene.
Netko: Pa navikni se. Ja mislim.
Irena: Ne znam kako da se nosim s tim.
Netko: Ne moraš se „nositi“. Jednostavno uživaj.
Irena: Možda ni ne znam kako se to radi.
Netko: Mogu te naučiti, ako želiš.
Irena: Nauči me.
Netko: Za početak, zaboravi cijeli svijet izvan ovog prozora.
Irena: To nije jednostavno.
Netko: Znam da nije, ali pokušaj se barem praviti da si ga zaboravila. I to je nešto.
Irena: To bih možda mogla.
Netko: Hajde, pokušaj.
Irena: Potrudit ću se.
Netko: Jesi?
Irena: Ha, ha. Recimo da jesam.
Netko: Znaš, nedostajala si mi.
Irena: Stvarno?
Netko: Da. Pitao sam se hoću li te ponovno sresti.
Irena: I ja sam pomislila kako bi bila šteta da se pogubimo.
Netko: Pomislila si?
Irena: Mislila.
Netko: Znači, i ti si mislila na mene?
Irena: Jesam.
Netko: Nadam se da se nisi osjećala krivom zbog toga.
Irena: To je već malo teže.
Netko: Ne bih volio da se zbog mene osjećaš loše.
Irena: Zbog tebe se osjećam dobro.
Netko: Svi imaju pravo na sreću, Irena.
Irena: Ali je pitanje po koju cijenu.
Netko: Evo, ipak nisi uspjela.
Irena: Što nisam uspjela?
Netko: Zaboraviti svijet izvan ovog prozora.
Irena: Hm, da, čini se.
Netko: Usredotoči se.
Irena: Ha, ha, opet me nasmijavaš.
Netko: To i želim. Osmijeh ti stoji bolje od sjete.
Irena: Misliš?
Netko: Siguran sam.
Irena: Ipak… ti me ne poznaješ.
Netko: Znam. Ali postoji nešto što ja zovem „virtualna intuicija“.
Irena: I što ti ta virtualna intuicija govori?
Netko: Govori mi da je s druge strane jedno suptilno i nježno stvorenje, kojemu silno nedostaje malo pažnje i ljubavi.

Osjetila sam kako se u Ireni, u čije sam ime proživljavala taj susret, nešto prelomilo. Tamo, u bračnom krevetu u koji će i sama uskoro leći, spavao je Vlado, njezin muž, čovjek s kojim ima djecu i koji bi joj trebao biti najbliža osoba na svijetu. Čovjek koji ju je vidio u svim izdanjima, a zapravo je ne poznaje ni toliko da primijeti njezinu sjetu, a kamoli da prepozna njezine uzroke. Za razliku od tog neznanca koji bi je trebao poznavati, jedan potpuni neznanac razumije je kao da je doista poznaje. Iako on postoji s neke druge strane stvarnosti, iako je nikad u životu nije vidio, iako nema ni jedan stvarni razlog da se bavi njezinom tugom, on pokazuje brigu za njezino stanje, prepoznaje suptilne nijanse njezine sjete i zna reći baš ono što joj je potrebno čuti. Probudio se u njoj neki prkos kojemu se razveselila, hrabrost kojoj se nije nadala. Samo joj je još ta vrsta inata nedostajala da bez osjećaja krivnje posegne za utjehom koja joj se nudila s ekrana. Pravo na utjehu trebalo bi uvrstiti u Deklaraciju o ljudskim pravima, pomislila je. Ona nam je potrebna kao hrana, kao rad, kao sve drugo što podrazumijeva život dostojan čovjeka.

Netko: Tvoji spavaju?
Irena: Da.
Netko: Onda možeš ostati još malo?
Irena: Mogu.
Netko: Ne spava ti se?
Irena: Ne. Ti me razbuđuješ.
Netko: Irena, pričaj mi o sebi.
Irena: Što želiš znati?
Netko: Sve.

Dugo se već nitko nije zanimao za nju. Toliko dugo da se i sama prestala zanimati za sebe i potisnula negdje u zakutke svijesti sve uspomene na sebe kakva je bila nekad, prije Vlade. Netko ju je podsjetio na tu staru sebe. Prisjetila se kako je kao djevojčica na ljetovanjima skupljala oblutke, kako je s baterijskom svjetiljkom ispod pokrivača potajno čitala nakon što bi majka naložila da se svjetla moraju ugasiti, kako se kod bake na selu skrivala u sjeniku kad bi je htjeli ošišati. Pričala mu je i o studentskom razdoblju i o tulumima do zore na kojima se redovito zaljubljivala u dečke koji su svirali gitaru, o dnevnicima koje je skrivala ispod madraca, o mladenačkim snovima od kojih je odustala, zbog čega se ponekad osjeća kao da je samu sebe izdala i napustila. Znala je da će Netko razumjeti. Probudilo se i u njoj ono što on zove virtualnom intuicijom, i jednostavno je znala da je tamo, s druge strane, čovjek kojemu može reći sve i koji je doživljava baš onako kako bi željela. Nije osjećala ni umor ni pospanost, niti se brinula kako će se ujutro probuditi. Što je nekoliko sati lošeg sna u usporedbi s ljekovitom bliskošću koju osjeća prema tom neznancu koji je razumije? Čini joj se da bi bila spremna žrtvovati i puno više od sna, i da je svaki trenutak koji ne podijeli s njim gubitak vremena. Kao da će joj, ode li iz tog prozorčića, život samo curiti kroz prste umjesto da ga proživljava.

Dok sam u Irenino ime vodila taj noćni razgovor s neznancem kojeg je počela osjećati kao srodnu dušu, razmišljala sam o tome hoće li je gledatelji osuditi. Ona za mene više nije bila tek lik koji nosi seriju. Postala je netko koga iskreno zastupam, čije postupke želim opravdati tako da svi povjeruju u težinu njezine usamljenosti i budu na njezinoj strani. A taj Netko, moj stvarni sugovornik s kojim sam umjesto Irene zaglavila u dugom noćnom razgovoru, zdušno mi je pomagao u tome. Kad je počeo govoriti o sebi, odnosno odgovarati na pitanja koja sam mu postavljala potaknuta više svojom nego Ireninom znatiželjom, nije bilo nikakve sumnje da je to čovjek kakvog bismo poželjeli Ireni. Imao je ono nešto što razlikuje, zbog čega je lako povjerovati da postoje ljudi kojima je tuđa sreća jednako važna kao i vlastita. O čemu god da je govorio – o svojim prvim kulinarskim pokušajima, o navici da ustaje sat vremena ranije kako bi dan započeo meditacijom, o impulzivnim odlukama zahvaljujući kojima je u stanju neplanirano sjesti u auto kako bi suton dočekao negdje uz morsku obalu – zvučalo je tako umirujuće i zanimljivo, i njegov duh otkrivao nam se u svoj svojoj širini i punoći, tako da ga je bilo nemoguće ne zavoljeti.

Kad smo, nevoljko se rastajući, završili razgovor, nebo nad Zagrebom već je poprimilo boju svitanja. Ni mene, kao ni Irenu, nije brinulo kako ću započeti novi dan nakon sat-dva sna. Nije me brinulo ni to što sam Ireni počela zavidjeti na tom muškarcu kojeg sam za nju pronašla u virtualnom svijetu. Vjerovala sam da je moje oduševljenje njime posve bezazleno, i da je to što u njezino ime maštam o njemu samo dokaz moje stvaralačke predanosti. Onaj uzbudljiv nemir koji me obuzimao opravdala sam izlikom da se dobar pisac, da bi bio uvjerljiv, jednostavno mora potpuno unijeti u svoju priču.