Tuđi život : telenovela | Marina Vujčić

KORAK U STVARNOST

I bilo je jednostavno. Nazvala sam.

S druge strane javio se muževan i dubok muški glas, ugodno hrapav i melodičan.

– Halo?

Srce mi je htjelo iskočiti. Nisam mogla prozboriti ni riječi.

– Halo? – ponovio je.

Pomislila sam kako ću prekinuti, ali sad je imao broj, bilo bi to neozbiljno.

– Bok – prošaputala sam.

– Tko je?

– Irena – rekla sam, i čekala da vidim što će se dogoditi.

Šutio je, baš kao i ja maloprije kad se on javio. Dobro nam je došlo tih nekoliko trenutaka, i meni i njemu, da se priviknemo.

– Irena. Ne mogu vjerovati.

– Da prekinem? – upitala sam.

– Ne, ni slučajno – uplašio se. – Nemoj prekinuti. Ne radi nikakve nagle pokrete.

Nasmijala sam se.

– Irena – ponovio je, kao da se i sam želi naviknuti na to kako Irenino ime zvuči kad ga naglas izgovara. – Ne mogu ti reći koliko mi je drago da si nazvala. Nisam se tome nadao.

– Nisi?

– Jesam, nadao sam se, ali nisam očekivao da hoćeš.

– Pa eto, jesam.

– Irena, mogu li te nazvati za minutu?

– Možeš – rekla sam, i prekinula vezu. Pretpostavljala sam da je na poslu i da želi naći neko mirno mjesto za razgovor. Ili je samo želio pristojno zamijeniti uloge kako bi se razgovor odvijao na njegov trošak.

Nazvao je točno minutu poslije. Ja sam u međuvremenu zapalila cigaretu i buljila u zaslon mobitela čekajući kad će zazvoniti.

– Morao sam se riješiti svjedoka – rekao je.

– Nadam se da o tome neću čitati sutra u novinama – rekla sam, pridonoseći razbijanju početne treme koja se osjećala s obje strane.

– Ne brini. Bio sam nježan. Nije bilo krvi.

– Bolje. Nisam baš navikla da netko ubija zbog mene.

– Netko? – pitao je, i onda smo se oboje nasmijali. Stvarno je već bilo vrijeme da saznamo tko je tko u ovoj kombinaciji koja više nije bila samo virtualna.

– Onda… kako se zoveš? – pitala sam.

– Mladen – odgovorio je.

Netko je dobio ime. Sviđalo mi se, iako sam osjetila maleni žal i nostalgiju za njegovim virtualnim nadimkom. Netko je za mene doista bio netko, i taj mu je nadimak tako lijepo pristajao. Trebat će mi vremena da se naviknem na ime. Mladen. Sara i Mladen – dobro zvuči u kombinaciji.

– Drago mi je, Mladene. Ja sam Sara.

– Lijepo ime, Sara. I lijep glas.

– Hvala. I ti lijepo zvučiš.

– Sara… stvarno mi je drago da si nazvala.

– Znam. I meni je.

– I jasno mi je da to nije bila laka odluka.

I nije, pomislila sam, ali nije bila laka iz drukčijih razloga od onih na koje on misli. To me navelo da pomislim na muža i djecu koje nemam. Muža i djecu za koje je on mislio da ih imam. Poželjela sam mu reći istinu, ali ta je želja bila slabašna i kratkotrajna. Previše mi se sviđao njegov glas da bih riskirala s istinom.

– Morala sam te čuti – rekla sam umjesto prave istine, iako je i to bila istina.

– Zoveš me sa svog broja?

– Da.

– Ne brini se, neću te zvati ako se nismo prethodno dogovorili – požurio se umiriti me. Ne bi nikad dopustio da zbog njega imam problema kod kuće.

– Ne brinem se.

– Čudno je ovo što nam se dogodilo, zar ne?

– Meni je zbilja čudno. Nisam mislila da je to moguće.

– Iz nekog neobjašnjivog razloga nastavio sam razgovor s tobom i kad sam čuo da si udana. Inače uopće ne razgovaram s udanim ženama.

Uh, opet taj moj nepostojeći brak! Bilo je daleko gore produbljivati tu laž u živom razgovoru. Činila se još strašnijom naglas izgovorena.

– Bio je to neki magnetizam koji ne mogu objasniti – nastavio je.

– Virtualna intuicija? – pitala sam zavjerenički, onako kako mogu samo ljudi koji već dijele svoja interna, samo njima znana tumačenja nekih riječi.

Nasmijao se.

– Da. Virtualna intuicija. Ali i puno više od toga, znaš.

Sviđalo mi se što tako otvoreno, bez cenzure, govori o svojim osjećajima. Radio je to i prije, u našim virtualnim dijalozima, ali u stvarnosti je to ipak puno teže. Barem je meni teže išlo. Osjetio je to.

– Kako se sad osjećaš? – pitao je, valjda da mi pomogne da se otvorim.

Kako se osjećam? „Ruke mi se drhte, srce mi je podivljalo i želim te upoznati.“ Tako sam se osjećala. Ali to nije bilo ono što sam mu rekla.

– Ne znam. Čudno. Zbunjena sam – izvlačila sam se od otvorenih priznanja najbolje što sam znala.

– To je normalno i prirodno – podržao me. – Bez obzira na to koliko smo se zbližili, ja sam za tebe ipak potpuni neznanac.

– To je istina – složila sam se, iako sam se osjećala kao da ga poznajem godinama.

– Ja se osjećam kao da sam… u eteru.

– U eteru?

– Da. I to na nekoj jako dobroj frekvenciji – dodao je tiše.

– Lijepa metafora.

– Danas radiš popodne? – upitao je.

Opet laganje. Ustvari, ne moram lagati. I gimnazijske profesorice katkad mogu biti bolesne.

– Ne idem na posao danas. Na bolovanju sam.

– Bolesna si?

– Ma nije ništa ozbiljno. Samo sam se loše osjećala i odlučila ostati kod kuće.

– Imaš temperaturu?

– Nemam. Ne brini se.

– Možda si se malo emocionalno iscrpila? – nagađao je, povezujući moje stanje s nama.

– Sigurno ima i toga – priznala sam.

– Irena… oprosti… Sara…

– Bez brige, i ja se teško privikavam na tvoje novo ime – nasmijala sam se.

– Neprestano si mi u mislima.

Šutjela sam. Bilo je to lijepo čuti, ali nisam mu mogla odgovoriti na isti način, iako sam mirne duše i ja mogla potpisati takvu rečenicu.

– Ne moraš ništa reći, samo sam htio da znaš – dodao je.

– Lijepo je to čuti.

– Što da radim s tobom? Želiš li da te ostavim na miru? – pitao je obzirno.

– Ne želim – rekla sam.

– Onda neću – nasmijao se. – Gnjavit ću te sve dok mi ne kažeš da prestanem.

Nisam željela da prestane. Kao da je osjetio da mi je neugodno verbalizirati osjećaje, počeo je govoriti o drugim, manje osjetljivim stvarima. Pričao je kako ga njegov posao u posljednje vrijeme ubija. Ni sam ne zna kako se dogodi da čovjek za svoj životni poziv izabere nešto što zapravo nema nikakve veze s njegovom stvarnom prirodom. Priznao mi je da je uvijek želio napisati roman. Opisivao je kako se povremeno zanese tom idejom, radi bilješke, lijepi papiriće s rečenicama posvuda po stanu, pa čak i na poslu, ali onda pročita neki roman koji ga toliko oduševi da shvati da oni koji znaju pisati već pišu, za razliku od njega, i da on nikad neće napisati nešto takvo. Htio je studirati književnost, ali su ga roditelji u zadnji čas od toga odgovorili plašeći ga nesigurnom egzistencijom. Budućnost je u informatici, to je i sam znao, ali nije baš sretan što je to postala i njegova budućnost. Tješi se mišlju da je možda ipak ljepše da mu je književnost nešto s čim može živjeti živeći od drugih stvari. Kad bi mu to bio posao, možda bi cijeli taj svijet doživljavao drukčije. Ovako je to svijet samo za uživanje. Tko zna, možda će i on jednom, kao Japanac Haruki Murakami koji je počeo pisati tek u četrdesetima, svake večeri nakon zatvaranja svog džez kluba u Tokiju, reći zbogom informatici i propisati. Vjeruje kako je to što predajem književnost presudilo da ostane u onom prvom chatu sa mnom, iako je saznao da sam udana.

Bilo je lijepo slušati ga. Rečenice su mu bile lijepo oblikovane i melodične, i znao je u njih uvrstiti dozu humora i samoironije koja zabavlja. Zvučao je kao čovjek siguran u sebe, kao netko tko ima dovoljno samopouzdanja da se može šaliti na svoj račun, a ako mi se kod muškaraca nešto sviđalo – onda je to samopouzdanje bez bahatosti. Što smo dulje razgovarali, bila sam sve bliže odluci da se sretnemo. U danu u kojem sam odlučila da neću donositi nikakve nagle odluke, bit će to druga nagla odluka koju sam donijela, ali budući da su se i jedna i druga dugo pripremale, nisam ih mogla svrstati u nagle. Znala sam, ako se ne dogovorim za susret s njim samo ću sjediti i razmišljati o tome kakav je, kako bih se osjećala pored njega, kako bi on mene doživio i bismo li doista postali par da se upoznamo. Uostalom, moram mu reći istinu o sebi jer već postaje okrutno držati ga u uvjerenju da imam muža i djecu. Tome je, jednostavno, trebalo stati na kraj.

– Voljela bih da se vidimo – rekla sam, posve neočekivano.

Trenutak je šutio. Iznenadilo ga je to. Radost što sam uopće nazvala nije se ni usuđivao pokvariti većim očekivanjima.

– I ja bih to volio, Sara. Ne moram ti objašnjavati koliko. Ali to ovisi samo o tebi.

– Znam – rekla sam. – Zato i predlažem.

– Reći ćeš mi kad budeš spremna.

– Spremna sam – požurila sam ga obavijestiti prije nego se predomislim.

Opet je nakratko zašutio. Kao da je i njemu to bilo prebrzo.

– Iznenadila si me – rekao je nakon stanke. – Ugodno, naravno.

– Ne želim te više mučiti – napomenula sam, kao da ga pokušavam pripremiti za istinu koju će saznati kad se vidimo.

– Ne mučiš me, Sara. Uživam u svakom trenutku.

– Znam, ali s vremenom bi postalo mučenje.

– Ti reci kad i gdje, ja ću se prilagoditi.

– Sutra? – pitala sam, ni sama ne vjerujući da to izgovaram.

– Bilo bi lijepo.

– Poslije tvog posla? – Može. Ja sam na poslu do četiri. Hoćeš da se nađemo oko pet?

– Može. Pet mi odgovara.

– Jesi li razmišljala o mjestu?

– Mogli bismo se, ako i tebi odgovara, naći u Barci u Horvaćanskoj ulici?

– Odgovara mi, ali ja bih te radije vodio na večeru.

– Bit ću previše nervozna da bih jela.

– Dobro. Večera onda neki drugi put.

Moglo bi, kad bi drugog puta uopće i bilo, pomislila sam. Vjerojatno će i ta kava kratko trajati. Kad mu kažem istinu, on će se razočarati. Željet će samo spasiti svoje dostojanstvo i reći će mi da se ne smijem tako poigravati ljudima i da me, nakon svega, više nikad ne želi vidjeti.

– I nemoj biti nervozna. Opusti se. Ne grizem – rekao je.

– Ti nemaš tremu? – pitala sam. – Imaš već takvih iskustava?

Nije odmah odgovorio. To je zapravo bio prvi trenutak u kojem sam se zapitala je li se već nalazio sa ženama koje je upoznavao na internetu. Možda sam ja samo jedna u nizu, i možda je razlika samo u tome što sam ja, za razliku od drugih, „udana“.

– Ovakvih nemam.

To je moglo značiti bilo što, ali nisam željela dalje ispitivati. Možda je i Netko, odnosno Mladen, imao svoju mračnu tajnu koju će mi otkriti na našem sastanku? Možda je on taj koji je oženjen, ali se nije to usudio reći plašeći se da me ne izgubi? Možda ćemo, kad se sretnemo, samo razmijeniti laži i poslije toga nastaviti sa svojim životima kao da se ništa nije dogodilo, ili nastaviti dalje zajedno opraštajući si međusobno? Priča je imala toliko mogućih završetaka da mi u sastavljanju abecedarija pretpostavki više ne bi bilo dovoljno ni svih trideset slova abecede.

– Kako ću te uopće prepoznati? – upitala sam ga. Sigurno ne nalikuje mojoj predodžbi onoliko koliko Marlena Bogner nalikuje Ireni. To bi bilo previše čak i za literarnu fikciju, a kamoli za stvarnost u koju se Netko i ja preseljavamo. Pomislila sam da će predložiti da mailom razmijenimo fotografije. Ipak, nije.

– Da dogovorimo neki znak raspoznavanja? – upitao je, i to me opet navelo da pomislim kako ima iskustva u ovakvim susretima.

– Misliš nešto kao karanfil u zapučku ili neke novine?

Nasmijao se.

– Nemoj me tjerati da nosim karanfil u zapučku, molim te – zavapio je.

– Želiš neki drugi cvijet? – smijala sam se i ja.

– Ustvari… ja ću doći ranije i poslat ću ti poruku gdje točno sjedim, tako da me možeš lako locirati kad stigneš.

– Zvuči sigurno.

– Ne brini se, nećemo se izgubiti – hrabrio me.

– Dakle, sutra u pet u Barci? – ponovila sam.

– Moraš ići sad? – pitao je, i ja sam u njegovu glasu osjetila nadu da ćemo još razgovarati. I ja sam to željela, ali plašila me prilika za nove laži sad kad je bilo sigurno da ću ga sutra upoznati.

– Da, moram. Nažalost.

– Moram još jednom ponoviti da sam presretan što si nazvala.

– I meni je drago da jesam.

– Sara… smijem li ti u međuvremenu poslati koju poruku?

– Možeš, slobodno.

– Ne bih te volio dovesti u nezgodnu situaciju.

– Nećeš.

– Ako ti misliš da je sigurno, pisat ću ti.

– Možeš početi čim završimo razgovor – rekla sam vragolasto, ohrabrujući ga da mi piše.

Poruke su zatim stizale jedna za drugom, i ja sljedeća dva sata nisam radila ništa drugo nego gledala u mobitel čekajući kad će se pisamce pojaviti na zaslonu, i onda uzvraćala čekajući novi odgovor. No ipak, trebalo je prestati s tim. Dvoje zaposlenih odraslih ljudi u tridesetima ne ispisuju romane SMS-om, pogotovo ako jedno od njih dvoje „ima obitelj“. Napisala sam mu da moram ići i on je, s punim razumijevanjem za moju „obiteljsku situaciju“, na neko vrijeme zašutio.