Tuđi život : telenovela | Marina Vujčić

U POTRAZI ZA STAVOM

Volim čitati uz jutarnju kavu jer mi se onda čini kao da dan ne započinjem sama. Pustiti pokoji književni lik u svoje jutro, tek toliko da stvarnost malo razblažim fiktivnim svjetovima, moj je najdraži ritual. Mjesec dana ranije kupila sam na Interliberu „Priču o M.“ domaće autorice koju prije toga nikad nisam čitala, i sad sam posegnula za tom knjigom ne bih li njome popravila krivo započeto jutro. Na trenutak sam se pokolebala kad sam već na prvoj stranici shvatila da knjiga, baš kao i moje jutro, započinje noćnom morom! Glavna junakinja sanja da su joj cijelu sobu naselili zečevi i da ih je pun krevet, fotelja i košara za rublje. Vjerojatno bih odustala da nisam odmah požurila zaključiti kako i to što sam posegnula baš za tom knjigom među stotinama drugih mora biti s nekim razlogom! Srknula sam novi gutljaj kave i hrabro nastavila s čitanjem. Junakinja romana odmah mije postala bliska i ja sam joj širom otvorila vrata svoga jutra. Dok sam popila kavu, nas dvije, M. i ja, već smo na neki način bile prijateljice koje zajedničkim snagama svladavaju izazove dana.

No bilo je već osam sati i morala sam požuriti ako ne želim zakasniti na sastanak s redateljem. Ubacila sam knjigu u torbu s nejasnim planom odgođenog čitanja, uskočila u svoje omiljene traperice, u svoje jedine čizme s visokom petom i navukla crnu dolčevitu. Skupila sam kosu u rep, kao i obično odustala od šminkanja, i bacila još jedan pogled u ogledalo pokušavajući naslutiti kakav ću dojam ostaviti na redatelja.

Iako mi stalno govore da ostavljam dojam samouvjerenosti, ja to u zrcalu nikad ne vidim. Dobro, nije mi mrzak moj odraz i ne zamjeram ništa osobito Majci Prirodi i genskim zapisima koji su definirali moj fizički oblik, ali iza toga postoji cijeli jedan zbunjujući svemir u koji je druge teško uvjeriti. On prelazi granice tijela koje se naizgled skladno giba svijetom, i s njim nije uvijek lako izaći na kraj.

Katkad me zbunjuje činjenica da nas drugi vide kroz sve to izvanjsko, u čemu ne sudjelujemo s toliko strasti i intenziteta. Pojavimo se u tom danu negdje vani i predstavljamo ljudima svoj fizički oblik, svoje stvarne konture iz kojih je oduzeto gotovo sve što nas doista čini osobom. Možemo stajati u nekom redu u banci, ili birati kruh u pekarnici, ili čekati na semaforu da se upali zeleno, ili plaćati kreditnom karticom nove cipele, ili se nasmijati nekome nepoznatom u prolazu; možemo govoriti općim jezikom koji većina drugih razumije, a opet… drugi će suditi o nama ne uzimajući u obzir sve one slojeve svijesti u kojima se zapravo koprcamo dok pronosimo svijetom svoju fizičku pojavnost. Toga jutra bilo mi je drago da je tako jer mi je bilo važno djelovati sigurno i prikriti pravo stanje stvari u nutrini – sumnju u vlastite potencijale, u sposobnost da opravdam samouvjerenost kojom sam se prijavila na natječaj na kojem, ako ćemo iskreno, uopće nisam očekivala pobijediti.

Prođe li sastanak s redateljem kako treba, „Kadar“ će od mene naručiti scenarij za deset epizoda urbane drame u kojoj internetska ljubav izaziva krah jedne obitelji. Producent mi je u telefonskom razgovoru rekao da su u mom sinopsisu prepoznali veliki potencijal i da bi bilo dobro da o seriji porazgovaram s budućim potencijalnim redateljem, kako bismo uskladili svoje kreativne vizije. Moj prvi redatelj moje prve serije – nad tom činjenicom mogla sam se lijepo zamisliti. Mogla bih, zapravo, prema njemu imati dva stava. Stav „a“ temeljio se na zahvalnosti što se netko uopće potrudio pročitati dvadeset stranica mog zbrčkanog sinopsisa za deset epizoda serije koja se možda i neće snimati, a stav „b“ na činjenici da čovjek meni treba biti zahvalan za budući redateljski honorar, koji nikad neće zaraditi ako ja ne napišem scenarij. Trebala sam tijekom vožnje prema centru zauzeti jedan od ta dva stava. Zapravo… tri, jer postojao je i stav „c“, temeljen na obrambenoj strategiji izazvanoj slutnjom da bi on mogao predložiti da tih deset epizoda razvučemo na barem sto četrdeset. Ne samo zato što su sapunice u modi, nego i zato što se redateljski honorari ugovaraju po epizodi. Rezervni, obrambeni, stav postojao je i zbog slutnje da je producent možda dogovorio ovaj razgovor i zato da redatelj, za svaki slučaj, prije nego me pozovu na potpisivanje ugovora, procijeni moj autorski potencijal i, možda, opće stanje duha – da se uglednoj producentskoj kući ne dogodi neka luđakinja koja će kasnije tražiti honorar za neupotrebljiv scenarij. Kako god bilo, toga jutra bila sam na ispitu, a prolaz je velikim dijelom ovisio o tome kakav ću stav zauzeti na prvom sastanku s redateljem i kakav ću dojam ostaviti na njega.

Vožnja iz zapadnog dijela grada prema centru Zagreba u pola devet ujutro odlična je prilika za definiranje stava jer to zapravo uopće nije vožnja – to je polagano povremeno kretanje nakon duljih razdoblja nepomičnosti. I baš sam mislila, dan prije, kad u žaru dedlajna za jednu lekturu nisam stigla misliti o tom sastanku, kako će jutarnje miljenje prema gradu biti idealna prilika za to. Tako bi i bilo da nisam doma počela čitati knjigu. U toj vožnji prema centru nisam se mogla odvojiti od likova „Priče o M.“, a osobito od M., koju sam na prvi čitalački pogled zavoljela. Otkriće da, makar i u književnosti, postoji žena koja danju spava a noću piše knjige o sirenama koje na kontinentu mogu preživjeti samo ako stalno leže u kadi s posoljenom vodom i koja o muškarcima priča tonom eseja, naglo me oraspoložilo. Što god ono drugo dvoje o njoj mislili i pisali, ja sam bila na njezinoj strani. Redatelj, koji se sad već sigurno uputio prema Kazališnoj kavani, potisnut je u drugi plan. Jednostavno sam morala do kraja pročitati zapis M.-ine prijateljice. Odbacila sam onu uobičajenu zavist koju osjećam prema svima koji su napisali nešto što sam zapravo ja trebala napisati i uživala u čitanju. Gotovo desetak stranica u Zagrebačkoj, dvije stranice Ulicom baruna Filipovića, tek nekoliko redaka u Slovenskoj, a u Deželićevoj je, srećom, zeleni val zbog gužve zakazao pa sam na svakom semaforu dobila priliku za koji odlomčić.

Slobodno parkirno mjesto u drugoj zoni gotovo mi se stvorilo pred nosom, pred kojim u tom trenutku nije bila „Priča o M.“ jer se spora kolona vozila ipak kretala prebrzo za čitanje. Parkirala sam i izračunala sam da imam još deset minuta pa sam odlučila još malo čitati u miru, bez straha da ću se zabiti u vozilo ispred sebe. U tih desetak minuta odlučila sam vjerovati svim trima likovima romana, iako je bilo nemoguće da svi govore istinu. Što se mene tiče, radilo se samo o tri različita doživljaja iste situacije. To je i u stvarnom životu dopušteno, te neškodljive doživljajne laži, a kamoli ne u literarnoj fikciji.

Prema toj prozi imala sam vrlo jasan stav, za razliku od stava prema redatelju koji sigurno već sjedi u Kazališnoj kavani. Možda je pet minuta šetnje Deželićevom do Kazališne dovoljno da ga u hodu definiram i da odlučim kako ću se postaviti? Da mu priznam da umirem od straha pred tim zahtjevnim scenarističkim zadatkom i zamolim ga za pomoć i savjet, ili da se pravim kao da znam što radim i kao da je napisati scenarij za mene gotovo isto što i napraviti kolač od jogurta? Naravno, postojala je i opcija „c“ – da zaboravim viziju plaćenih rata stambenog kredita i prepustim taj posao nekome drugome. Mogla bih, možda, „Kadru“ dobro prodati samo ideju, svoj sinopsis koji ih je tako zainteresirao, a scenarija neka se prihvati netko drugi? I to mi je palo na pamet u jednom trenutku slabosti, dok još nisam uskladila ritam svojih koraka i misli. Potpetice mojih čizama tapkale su mokrim pločnikom Deželićeve, a to je bio ritam koji smiruje. U svom hodu osjećala sam se tako pouzdano, tako usklađeno s ritmom vremena i univerzuma da sam već nakon nekoliko koraka pomislila: dovraga i preventivno definiranje stava. Intuicija je majka ženske mudrosti.