Tuđi život : telenovela | Marina Vujčić
LAKOĆA VIRTUALNOG IZBORA
Mladen me čekao na istom mjestu u Barci. Iznenadio se kad sam nazvala i predložila kavu. Naravno, nisam mu rekla ništa o tome koliko sam dugo prevrtala u ruci onaj žuti post-it papirić s njegovim brojem, koji, srećom, nisam zgužvala i bacila nakon našeg prvog susreta. Nisam mu rekla ništa ni o bacanju kartice u jezero. Uostalom, uopće nije zapitkivao o tome zašto ga sad zovem s drugog broja, zašto sam bila zašutjela, zašto nisam odgovarala na poruke koje mi je vjerojatno slao u međuvremenu. Jednostavno mi se razveselio kao staroj prijateljici, bez ijednog suvišnog pitanja.
– Baš lijepo da je naš stol bio slobodan – rekao je čim sam sjela.
Nasmijala sam se. Ono naš izgovorio je s dozom sjete koja nam je oboma, iz nove perspektive, zvučala duhovito.
– Kako ide scenarij? – zanimao se.
– Uh. Ne pitaj. Ide nekako, ali plaši me kraj, sve me više hvata panika od njega – požalila sam se.
– Panika? Zašto?
– Pa eto… zato što bih ja htjela da sve lijepo završi, a više nisam baš sigurna da je to moguće.
– Irena će se pokajati ili će se njezin dragi predomisliti?
– Ako se njezin dragi predomisli, onda dovodim u pitanje sve što sam dosad napisala o njemu. Ne može je toliko voljeti, biti spreman na sve neugodnosti koje mu može donijeti veza s udanom ženom, a onda se jednostavno… predomisliti.
– Možda je jednostavno nije volio toliko koliko mu se činilo u početku?
Razglabali smo zatim o tome što bi se sve Ireni i Toniju moglo dogoditi. Nisam se tada pitala trebam li o tome razgovarati s nekim koga poznajem vrlo površno, jer, kad se sve zbroji i oduzme, priča o Ireni bila je nešto što smo Mladen i ja dijelili od samog početka. On ju je, na neki način, poznavao jednako dobro kao i ja, i to ne samo zato što se s „njom“ dopisivao u sitne noćne sate, nego i zbog toga jer je ta naša Irena na neki način bila simbol mnogih njegovih virtualnih Irena, a upoznavanje s njom, odnosno sa mnom, tek jedno u moru svih onih koje je posljednjih godina iz prve ruke proživio. Gledano iz te perspektive, on je bio upravo taj Toni o čijim sam postupcima u seriji trebala odlučiti – izuzmemo li činjenicu da se moj filmski Toni, kako to u filmovima obično i biva, mogao pohvaliti daleko ugodnijom vanjštinom. Shvatila sam da samo trebam inzistirati na njegovim stvarnim iskustvima, na svijetu koji on svakodnevno proživljava za računalom – onom o kojem ja, iako sam s njim, da tako kažemo, izgubila svoje virtualno djevičanstvo, još uvijek nisam znala gotovo ništa.
Molila sam ga da mi priča o tim svojim iskustvima, pokušavajući naslutiti zašto su sve njegove veze koje su započinjale na internetu – u stvarnom životu prije ili kasnije završavale. Jer, koliko sam shvatila, kraj se događao bez iznimke – i onda kad su se virtualne veze pretvarale u ljubavne ili ljubavničke.
– Iskreno… i mene to muči već neko vrijeme – potužio mi se.
– To što takve veze ne potraju?
– Da. Ali nakon nekog vremena uvijek se dogodi nešto… ne znam… počneš se jednostavno pitati… postoji li tamo, s druge strane, netko još bolji. Netko tko će te još bolje razumjeti, s kim ćeš se još bolje slagati.
– Kod tebe ili kod njih?
– Kod oboje, pretpostavljam. To je ta prokleta mogućnost izbora. Legneš navečer u krevet, pored tebe spava neka žena s kojom ti je možda i lijepo, i voliš je, i sretan si da si je pronašao, a opet… kopka te jer znaš da je tamo, u onom predsoblju, na tisuće nekih novih imena i ne možeš se ne zapitati postoji li među njima tvoja prava srodna duša, netko koga jednostavno još nisi pronašao.
– I onda ideš tražiti dalje?
– Da. Osjećaj da si prestao tražiti izazove neku vrstu panike.
– Meni to zvuči kao ovisnost – usudila sam se izgovoriti.
– Ne znam je li ovisnost. Kad bi se pojavili pravi osjećaji, prava osoba, siguran sam da bi potreba za traženjem prestala.
Ja nisam bila sigurna. Naravno, nisam mu to rekla, ali zaključila sam da je Mladen Poljak, kao vjerojatno i puno drugih ljudi koji su se „navukli“ na lakoću virtualnog izbora, zapravo duboko zaglibio u iluziju koju nudi taj svijet iza ekrana računala. Zašto bi Toni bio drukčiji? Zašto bi njegova potraga prestala s Irenom? Tek tada, u tom razgovoru s Mladenom, shvatila sam da doista postoji cijeli jedan svijet iza vidljivoga, i da u tom svijetu, dok se ne pomiješa sa stvarnim, vrijede neka sasvim druga pravila. Tko su zapravo svi ti ljudi, te tisuće nadimaka koje sam vidjela na chatu? Iza njih stoje stvarne osobe, ljudi koje susrećem, s kojima surađujem i koji pred ekranom svog računala u tajnosti možda žive neki drugi, paralelni život, koji bi teško priznali i bliskim prijateljima, a kamoli bračnom partneru kojemu to rade iza leđa. Za razliku od Irene, koja je već pri prvom pokušaju tamo pronašla nježnost koja joj je trebala, Toni bi mogao biti prototip Mladena Poljaka, onaj koji nikad ne prestaje tražiti, koliko se god iskreno upuštao u svaku novu internetsku romansu. I on je, kao i Mladen, s Irenom bio uvjeren da je potraga prestala i da su noći provedene u chatu s nepoznatim ženama prošlost koje se uskoro neće ni sjećati. Ali stvarni život s Irenom možda nije bio onako romantičan kao u vrijeme dok su se potajno nalazili prvo na chatu, a onda u njegovom stanu, gdje je Irena sve češće i sve hrabrije navraćala kad god bi uspjela smisliti dobar alibi. Odjednom je sve postalo komplicirano – i Irenina bol zbog djece koja joj zamjeraju drugog muškarca, i Vlado koji joj se preko djece osvećuje, i pravila obiteljskog života s dvoje tuđe djece koja ga ne prihvaćaju, i njezina nezasitna glad za ljubavlju koju mu je bilo sve zamornije dokazivati. Možda ga je jednostavno obuzela nostalgija za starim momačkim danima, kad je sve bilo tako jednostavno i uzbudljivo, i kad je nakon napornog radnog dana mogao do mile volje voditi bezazlen i raznolik ljubavni život u papučama, pred ekranom svog računala.
Zapravo sam tek tada, na tom drugom susretu s Mladenom, doista upoznala Tonija. Kraj serije odjednom mi se ukazao posve jasno, u živim prizorima koje sam proživljavala dok smo sjedili u Barci, i zbog kojih sam gubila koncentraciju na razgovor s Mladenom. Vidjela sam ga kako na poslu, gdje je i prije koristio trenutke predaha za razonodu na chatu, nakon duljeg izbivanja iz virtualnog svijeta ulazi na isti onaj internetski portal na kojem je upoznao Irenu. Nije to učinio olako. Više puta je otvorio pa zatvorio početnu stranicu, odolijevajući iskušenju poput bivšeg pušača koji obilazi oko kioska s cigaretama odgađajući trenutak kad će podleći nagonu da ih kupi. I baš kao bivši pušači koji, kad se ponovno odaju svome poroku, počnu pušiti više nego ikad, tako je i on, kad se naposljetku predao, zaglibio još dublje u svijet u kojem je jednom pronašao Irenu, i u kojem je sada, zavaravajući se da ništa ne traži nego samo neobavezno razgovara, paralelno započeo više razgovora sa ženama s kojima je poželio razgovarati ponovno.
– Gdje si odlutala? – pitao je Mladen shvativši da ga uopće ne slušam.
– Oprosti. Malo sam se zamislila.
– Ah, vi umjetnici – nasmiješio se s razumijevanjem.
Sadržaj
Ništa nije slučajnoU potrazi za stavom
Dupla kava i zeleni čaj
Duhovna logistika
Romantizam u prozorčiću
Mentalna terapija
Soundtrack za dan
Nekoliko ulica samoće
Fantomska bol
Duhovni leptirići
U borbi za znamenke
Hitna intervencija
Virtualna intuicija
Kad se to dogodilo?
Princ na Harley Davidsonu
Skromno obilje
In vino veritas
Višak tuđe sreće
Izlazna strategija
Nelogičnim putem
Mutne staklenke
Posrnule djevojke
Dvadeset i osam sinonima
Posuđena junakinja
Buduće fotografije
Ljubav prema potencijalnu
Ofelijin pokušaj
Složenac od tikvica i sira
Stvaralački mazohizam
Nagle odluke
Pod izlikom istraživanja
Korak u stvarnost
Ljubav u ilegali
Tajne rečenice u mislima
Jer ja to zaslužujem
Tko je sretnik
Na tajnom zadatku
Još malo patetike za kraj
Prevarena stvarnost
Čipkasti kompletić
Točka na dan
Javna tajna
Time se hranim
Zeleno svjetlo za strast
Sol na ranu
Neugodna istina
Jednom su se voljeli
Lakoća virtualnog izbora
Svjetlo ili sjena
U potrazi za cjelinom
Hepilog
Impresum