Tuđi život : telenovela | Marina Vujčić

NEKOLIKO ULICA SAMOĆE

Da vidimo… svijet b)… Irenin život. Zatvorila sam knjigu, zatvorila sam oči. Iza kapaka, iza zavjese stvarnoga, događao se život Irene Serdar. U tom životu ona je upravo napustila zgradu Gornjogradske gimnazije i uputila se kući. Nakon jutarnje smjene spuštala se s Gornjeg grada uvijek preko Strossa, polako, ne žureći jer su djeca mogla biti u vrtiću do pet, a ni Vlado nije prije dolazio s posla. Povratak iz popodnevne smjene bio je drukčiji. Spuštala se s druge strane, osvijetljenom Radićevom, što znači da je morala proći kroz Kamenita vrata, i uvijek je žurila jer se Vlado nije baš najbolje snalazio s djecom nasamo. Večeras nije čak ni zastala kod Bogorodice. Pomislila je, u nekom neočekivanom prkosu, da ta vrsta milosti nije ono što joj treba. Da taj mir nije ono što će je ispuniti. Spustila se Radićevom bez zastajkivanja, u svojim niskim udobnim cipelama koje je u posljednje vrijeme sve češće obuvala, ne zato što su joj bile osobito drage, nego jednostavno zbog toga što su smanjivale otpor pri spuštanju tom strmom ulicom čijoj se nizbrdici s vremenom prilagodila. Sviđala joj se ta jesen koju sam izabrala za vrijeme u kojem se događa radnja serije – tako se prirodno slagala s njezinom unutrašnjom sjetom.

Odradila je svoj popodnevni turnus, svoj romantizam u svjetskoj književnosti, i sad raspolaže s još nekoliko ulica samoće, kratkim odlomkom vremena u kojem se može prepustiti svojim mislima koje su od danas nekako nove, drukčije. Kad uđe u stan, okružit će je sve ono tuđe. Istina, sve je to tuđe zapravo njezino, ali ona bi sada najradije mislila o onome što je samo njezino. Koračajući preko Trga, osjetila je da bi se Netko, kad bi samo pružila ruku, stvorio tu pored nje kao da je to najprirodnija stvar na svijetu, jer ionako je cijelo poslijepodne proveo s njom – za katedrom, na školskim hodnicima, u zbornici, uz prozor učionice odakle je sjetno promatrala gornjogradsku jesen dok su njezini gimnazijalci radili bilješke za esej o romantizmu. Nije se ona zanosila nikakvim nerealnim sanjarenjima niti idejama o ponovnom virtualnom susretu, da se razumijemo. Ona je toga dana samo (tako je barem sebi tumačila prisutnost nepoznatog muškarca u svojim mislima) osjetila što je to što joj nedostaje i onda si je odlučila to priuštiti. Odlučila je dopustiti sebi nedužne apstraktne misli o neznancu, neki pupoljak emocija koji se ionako nikad neće rascvasti nego će, poput osušenog oglednog primjerka u herbariju, postati uspomena na neku potencijalnu sreću koju nije imala hrabrosti proživjeti. Odlučila je i u svoj život pustiti malo tog romantizma o kojem je danas govorila svojim učenicima – tek toliko da ne uvene u vlastitoj emocionalnoj pustoši u kojoj se već neko vrijeme osjeća kao ona ruža na asteroidu B 612 koju je Mali princ zauvijek napustio.

Otvorila sam oči. U cijelom tom prizoru koji sam upravo umjesto Irene proživjela, njezini koraci bili su jedino zbivanje u kadru. A ja ne pišem roman o Ireni, nego scenarij za prizore u kojima nitko neće moći vidjeti što je Irena mislila! Znala sam to, mučila me ta misao još dok sam iza očnih kapaka gledala kako se Irena spušta Radićevom, ali te njezine misli koje nitko nikad neće vidjeti bile su potrebne meni. Nije mi bilo dovoljno uvesti Irenu u situacije, dati joj rečenice koje će izgovarati – morala sam se zavući najdublje u njezin unutrašnji svijet, gdje su se kovitlale misli koje se ni sama sebi nije usuđivala priznati. U prizoru koji će uslijediti, u onom u kojem će Irena ući u svoj stan i progovoriti, te neizgovorene misli bit će ono što će je određivati. Zbog njih ću ipak biti na njezinoj strani, čak i onda kad se ne budem slagala s njezinim postupcima. Osim toga, budimo iskreni, nije se radilo samo o tome da želim Irenu bolje upoznati. Moja se ovisnost o fikciji hranila baš tom misaonom karakterizacijom koja u gotovom proizvodu nikome neće biti vidljiva. Moja me literarna nastranost navodila da izmislim zaplet, da izmaštam svu tu nepotrebnu fabulu samo zbog unutrašnjih monologa koje će junaci proživljavati. „Ja sam te stvorila – ja ću ti dati misli s kojima ćeš živjeti.“ Ta mi je misao otkrila dotad nepoznato duhovno uzbuđenje i pomislila sam kako je to jedini oblik moći u kojem ikad želim uživati.

Počela sam uživati u Ireni, istinski. Kao da sam dobila priliku nakratko biti sve ono što nikad neću postati ili, još bolje, kao da sam dobila priliku iz prve ruke saznati zašto to ne želim postati. Kao da mi je dana mogućnost da proživim još neki život osim svog vlastitog i kao da sam dobila svoj vlastiti onaj svijet u ovom životu – život poslije života za vrijeme pravog života. Ove su me zadnje misli natjerale na smijeh jer sam se sjetila Tine i pokušala zamisliti njezino zgražanje nad svim tim nepotrebnim misaonim stranputicama. Ona mi ne bi dopustila da se predugo u njima koprcam, osim ako je ne uvjerim da će me upravo one dovesti do bitnoga. Oraspoložilo me i to što sam osjećala da bolje poznajem Irenu. Postala mi je draga ta žena oslabljenog emocionalnog imuniteta, koja je samoj sebi bez ustezanja znala priznati da joj je ljubav potrebna. Činila mi se vrijednom divljenja njezina sposobnost prepuštanja svoj toj intimnoj patetici na kojoj mogu izgraditi priču. Irena je zahvalna junakinja. Junakinja puna dramskog potencijala. Za razliku od emocionalnog života, recimo, jedne Sare Lukas, njezin je slučaj priča koju vrijedi ispričati.