Tuđi život : telenovela | Marina Vujčić

JAVNA TAJNA

 

Ujutro je svratila mama. Bila sam već za stolom i radila sam na prvoj i drugoj epizodi, popunjavajući praznine u zbivanjima s kojima sam, zahvaljujući tome što sam već opisala Irenin i Tonijev susret, točno znala što trebam učiniti. Odgovarao mi je taj mir i sigurnost s kojima sam se probudila, i pisanje se činilo kao lak praktičan zadatak. Zvono me iznenadilo. U onih nekoliko sekundi koliko mi je trebalo da dođem do vrata i otvorim ih, spontano sam se ponadala da ću pred njima ugledati dostavljača City Expressa s nekom novom Janovom pošiljkom. Iznenadila me ta misao, koja je iščeznula čim sam ugledala mamino lice. Ne zato što bih imala nešto protiv svoje mame, nego zbog toga što je izraz njezina lica jasno davao do znanja da nešto nije u redu.

Ušla je u stan sa zamjeranjem koje mi je razjasnila prije nego sam uopće stigla o njemu nagađati. Iz svoje torbe izvadila je zadnji broj „Kreme“, stavila ga na stol, a onda me nastavila prijekorno promatrati bez riječi. Odmah sam shvatila poantu.

– Dobro, kad si nam mislila reći? – upitala me dureći se.

– Mama…

– Nemoj ti meni „mama“! Nije li tužno da ja, rođena majka, moram kod frizera saznati da moja kćer piše scenarij za dramsku seriju?

Kad je moja mama ljuta, govori o meni u trećem licu. Po tome sam uvijek, čak i kad ne bi odmah to izgovorila, znala da je ljuta na mene. Zahvaljujući burnoj povijesti naših neslaganja, znala sam da je moram prvo pustiti da se ispuca, da kaže sve što joj je na duši, i tek onda, kad se i sama poželi smekšati, reći koju riječ u svoju obranu.

– Zamisli kako mi je bilo. Htjela sam u zemlju propast. Đurđa mi meće viklere, znaš Đurđu kakva je, i onda mi veli: „Baš mi je drago zbog vaše Sare.“ Šta ti je drago, mislim si ja, strah me i pitati, možda se i udaje a da ja ne znam, što me sad više ne bi ni čudilo. Ja se zbunila, ne znam što da joj kažem, mrmljam nešto i pravim se da ne čujem dobro jer Ankica buči fenom zdesna, a ona će: „Baš je krasno ispala u ‘Kremi’, i onaj režiser je zgodan, je li to možda budući zet?“ Kakva „Krema“, kakva slika, mislim si ja, a pravim se ko da znam, i pitam Đurđu ima li možda tu „Kremu“ u salonu, da „još jednom“ malo bolje pogledam tog režisera, i onda se još uključi Ankica koja isto zna, svi znaju osim mene, i kaže kako se i njoj čini da tu nešto ima, između tebe i njega. Doda mi Đurđa „Kremu“, i ja krenem listat, pojma nemam što tražim, i još mi je neugodno jer ne znam na kojoj je stranici to što tražim i brinem se da će i Đurđa i Ankica shvatit da nemam pojma, tresem se od muke što i Đurđa i Ankica znaju o mojoj kćeri nešto što ja ne znam. I onda ugledam – moja Sara, i neki Kirin, piše ispod slike, i da ta moja Sara piše scenarij za seriju. Zemljo, otvori se!

Prije nego je nastavila dalje, uhvatila je malo zraka, stišala ton za nekoliko decibela i dodala dozu plačnog prizvuka u intonaciju.

– Ja stvarno ne znam čime sam to zaslužila. I ja i tvoj otac – prošaputala je trepćući kao da najavljuje suze. Prešla je na drugo lice, i to je bio znak da bi mi mogla oprostiti, naravno, pod uvjetom da smislim kakvo suvislo opravdanje koje bi joj razjasnilo stvar.

– Tata još ni ne zna – nadodala je tiše.– Srce će mu puknut kad sazna. Došla sam k tebi ravno od Đurđe i pojma nemam kako da mu kažem a da ne svisne od tuge.

Tako je, zapravo, bilo oduvijek. Mislim da je moja mama uvjerena da sam ja uspjela biti i ostati tatina mila djevojčica samo zbog toga što je ona uvijek spašavala stvar zataškavajući sve moje nepodopštine, odnosno – moje pravo lice.

– Mama, smiri se, molim te.

– Kako da se smirim? Kako? Cijeli grad zna o tebi nešto što ja ne znam, a ti mi govoriš da se smirim!

Zašutjela sam. To je u našoj igri opraštanja bila uobičajena dramska stanka. Ona je bila ta koja treba dati znak da ispričavanje i objašnjavanje može početi, da je spremna za dijalog, inače nema smisla ni pokušavati. Sjela je, uzdišući, i prekrižila ruke na prsima. Pred njom je na stolu stajao kobni časopis u kojem je postojao dokaz da sam zabrljala, a najbolje od svega bilo je to da ni sama još nisam vidjela inkriminirajući tekst ni fotografiju. Ne bih ni znala za to da me Dunja nije nazvala kako bi mi javila da smo pojavljivanjem u „Kremi“ napokon postale dio zagrebačke društvene kreme i da su, što je baš zgodno ispalo, na toj stranici fotografije dviju njezinih malih crnih haljina – one koju je nosila sama, i one koju sam nosila ja.

Sjela sam pored mame, uzela „Kremu“ i počela listati da i sama, nakon Đurđe, Ankice, mame i ostalih Đurđinih mušterija, a, prema maminim riječima, i cijelog grada, vidim početak svog proboja u svijet javnih osoba. Na šesnaestoj stranici bila je reportaža s gostovanja „Hamleta“. Zapravo, nije to bio tekst o gostovanju predstave, nego foto-reportaža s domjenka nakon predstave, koja se bavila jedino slikovnim prikazom tko je sve i s kim došao te večeri u kazalište. Na jednoj od fotografija bili smo Jadran i ja, a ispod je pisalo: „Scenaristica Sara Lukas s Jadranom Kirinom, redateljem njezine dramske serije ‘Tuđi život’“.

– Sad ćeš mi još reći da nisi za to znala – rekla je mama, gledajući kako proučavam spornu fotografiju.

– Čula sam da je objavljeno, ali nisam još vidjela.

Šutjela je i durila se. Iako nije govorila ništa, njezino je držanje odašiljalo poruku: „Hajde, da čujem kako ćeš se opravdati.“

Najveći problem je bio taj što sam „Tuđi život“ od početka doživljavala kao tajnu koju mi se nije dijelilo s drugima. Više nesvjesno nego svjesno, stalno sam pokušavala zataškati taj slučaj. Biti scenaristica za mene nije bila ambicija nego način dodatne zarade, a osjećaj da se to počelo pretvarati u javnu stvar nije mi se nimalo sviđao. Znala sam da će nakon pojavljivanja u „Kremi“ sve isplivati, ali valjda sam se nadala da ljudi koje poznajem možda ipak ne čitaju žuti tisak, ili da će se, barem, praviti da to nisu vidjeli. željela sam ostati u hladovini svoje lektorske anonimnosti i zaraditi sto četrdeset tisuća kuna bez ikakve galame i pompe, no to, čini se, nije moguće. Frizerski saloni ipak su mjesto gdje svačiji javni život počinje, a moja ih mama, nažalost, redovito posjećuje. No njoj se nisam mogla opravdati objašnjavanjem vlastitih previranja i nastojanja da „Tuđi život“ sakrijem i od drugih i od sebe same. Njoj je trebalo konkretno, razložno, utemeljeno i, više od svega, uvjerljivo objašnjenje.

– Naravno da sam vam željela reći, ali… nisam smjela – sinulo mi je.

– Nisi smjela? Kako to misliš – nisi smjela?

– Producent je tako zahtijevao – ohrabrila sam se.

Mislim da sam postigla čak i paćenički izraz lica u kojem je mama trebala naslutiti patnju svih onih dana kad sam im silno željela reći, ali mi je, eto, bilo zabranjeno. Nasjela je. Doduše, uz zaštitnu dozu sumnje.

– Ne razumijem. Zašto?

– Takav je bio dogovor. Oni su htjeli izaći s tim na presici, na svoj način, a ja sam dotad morala šutjeti o svemu.

– A što je onda ovo? – pitala je mama upirući prstom na dokaze u „Kremi“.

– Ne znam, mama. Procurilo je. Novinarska posla. Ja sam se samo držala dogovora. Tu se još uvijek ne spominje producentska kuća pa se nitko nije previše uzbuđivao.

Činilo se da je priča prošla. Još je malo gunđala kakva je to producentska kuća koja ti zabrani da vlastitim roditeljima kažeš što radiš, te kakva je to kći koja misli da roditelji ne bi znali čuvati njezinu tajnu, ali sad je već raspolagala argumentima koji objašnjavaju moju šutnju i sprječavaju tatin infarkt. Naravno, morala sam joj ispričati sve o seriji i svom scenariju, uz otežavajuću okolnost da je teško shvaćala što je to zapravo virtualni život i kako to možeš varati muža preko kompjutora. Jutro se odužilo.

Kad je otišla, bila sam iscrpljena kao da sam u jednom jutru napisala tri epizode. Morala sam obećati da ću u nedjelju doći na ručak da sve to ispričam i tati, a mama je zaključila da bi mogla pozvati i tetu Emiliju, s mužem, pa će njih dvoje možda napokon prestati govoriti o svojoj kćeri doktorici o kojoj, uostalom, nikad ništa nije pisalo ni u jednim novinama. Odjurila je ispričati tati sve tajne, i one objavljene i one koje ne zna ni Đurđa ni Ankica ni teta Emilija, a mene je ostavila u stanju posvemašnje nedruželjubivosti, u kojem se više nisam željela družiti ni s vlastitim likovima.

Trebalo mi je hodanje. Nakon dobre ture pješačenja, uvijek mogu početi ispočetka. Odlučila sam da se neću prepustiti slučajnim ulicama, nego sam se Zvonkom odvezla do Jaruna. Tamo se ne mogu izgubiti, a možda mi jedan krug oko Velikog jezera pomogne vratiti poljuljani mir.

Nije bilo vjetra i hladnoća je bila ugodno podnošljiva. Koračala sam jezerskom obalom pokušavajući mir vode preseliti u misli. Tu negdje, u pejzažu koji sam izabrala, nalazi se ključ za harmoniju koja mi je potrebna. Kad izgubim povjerenje u sklad univerzuma i počnem prkositi bujici stvari, uvijek izgubim duhovnu orijentaciju. Čudilo me zašto uvijek iznova moram svladavati tu lekciju i zašto to labavo znanje nikad nije zauvijek. Razmišljala sam o tome kako dobre misli imaju puno kraći rok trajanja od loših i kako je jedini način da spasim svoj duhovni obraz stalno obnavljanje dobrih misli, koje su, kao za vraga, često tako neuhvatljive.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.