Tuđi život : telenovela | Marina Vujčić

NA TAJNOM ZADATKU

 

Pretpostavljam da sam na licu imala neki nervozan osmijeh za koji sam se nadala da neće otkriti moje stvarne osjećaje. Kad ti se sruši svijet, teško je to prikriti, ali ja sam se svom silom trudila. Pomogao mi je da skinem kaput i moja je nova imperijalna košulja zablistala u punoj ljepoti, otkrivajući mjestimično moja gola ramena. Bilo mi je neugodno zbog te košulje. Bilo mi je, zapravo, neugodno zbog cijelog izdanja u kojem sam se pojavila pred njim. Odjednom sam se osjećala pretjerano lijepom, kao osoba koja samom svojom pojavom bezobzirno podsjeća druge na njihovo nesavršenstvo. Poželjela sam odmah, neodgodivo, dezertirati iz te grozne situacije – i iz stvarnog svijeta općenito.

Mladen se, za razliku od mene, držao odlično. Pozvao je konobara i dok smo ga čekali smiješio mi se toplim osmijehom koji me tješio da bliskost koju smo u virtualnom svijetu izgradili nije baš posve neutemeljena.

– Evo nas – rekao je s nekim čuđenjem, kao da ni sam ne vjeruje da se to doista događa.

– Da, tko bi rekao – nasmiješila sam se, izbjegavajući njegov pogled.

– Lijepa si – rekao je, povećavajući moju nelagodu zbog toga što sam došla baš u takvom izdanju, koje se nikako nije uklapalo u situaciju.

– Hvala.

Rekla sam to tiho, s blagim osmijehom, kao najbolja odlikašica s diplomom Tininog seminara senzualnosti.

– Puno ljepša nego što sam očekivao – dodao je. Bilo je u tim riječima neke sjete zbog koje mi je laknulo. Osjetila sam prizvuk razočaranja, kao da mi je želio na suptilan način dati do znanja da bi mu puno više odgovaralo da sam prosječna, bucmasta, pa čak i pomalo neugledna, jer bi naša zajednička iluzija tada dobila priliku zaživjeti u stvarnosti.

Konobar je došao i ja sam naručila čaj. Mladen je naručio kavu s mlijekom.

– Slušaj… moram ti nešto reći – izgovorila sam čim je konobar otišao.

Prije toga na trenutak sam čak pomislila kako mu uopće ne moram reći istinu. On misli da sam udana, i te mi okolnosti zapravo idu u prilog. Možda će mu biti lakše prihvatiti da naša „veza“ neće zaživjeti zbog toga što ne želim biti preljubnica, nego zbog toga što on fizički ne odgovara mojoj predodžbi muškarca s kojim bih se upustila u vezu. No ipak, ta bi laž bila još okrutnija od svih onih koje sam izgovorila prije nje. Toplina u njegovim očima i način na koji mi se prijateljski smiješio govorili su mi da taj čovjek zaslužuje istinu, i to odmah, prije nego ga još dublje povrijedim.

– Reci. Slušam – nasmiješio se jednostavno.

Osjetio je da se mučim smišljajući prvu rečenicu.

– Ne brini se, Sara. Moraš znati da od tebe ništa ne očekujem – dodao je da me ohrabri.

– Moram ti reći neke stvari o sebi koje ne znaš.

– Ti si policajka na tajnom zadatku? Neka špijunka? – našalio se.

– Nisam. Ali i ne slutiš koliko si blizu. Moglo bi se reći da sam…

– Što? – pitao je kad je moja pauza potrajala.

– Scenaristica na tajnom zadatku.

– Zvuči zanimljivo, ali ne razumijem.

– Pokušat ću objasniti. I zbilja se nadam da se nećeš ljutiti na mene.

Malo se uozbiljio, ali toplina je i dalje bila tu, ohrabrujući me da nastavim.

– Stvari stoje ovako. Pišem scenarij za televizijsku seriju. Glavna junakinja u mom scenariju je žena koja vara muža s internetskim ljubavnikom.

– Irena? – učas je shvatio.

– Da. Irena. Kad sam prvi put došla na chat, došla sam zapravo istraživati. Htjela sam upoznati tu svoju junakinju i mjesto na kojem je upoznala muškarca s kojim će kasnije prevariti muža. O virtualnom svijetu nisam znala baš ništa.

Konobar je donio piće. Baš u pravom trenutku da mu se slegne prvi dio mog priznanja. Čim je otišao, nastavila sam.

– Na chatu sam odmah, prvi put, naletjela na tebe. I to što sam se predstavila kao Irena, žena koja je udana i ima djecu, nije bilo s namjerom da bilo koga varam ili lažem. Htjela sam samo ući u to njezino stanje koje sam morala prenijeti u filmsku priču. Nije mi bilo ni na kraj pameti da bih se mogla zbližiti s nekim.

– Znači…

– Da. Nisam udana, nemam djecu i ne predajem u gimnaziji.

Uozbiljio se, usuo šećer iz vrećice u kavu i stao je miješati žličicom. Gledao je u kavu i uopće nisam mogla naslutiti što misli i osjeća. Bojala sam se tišine pa sam nastavila svoju ispovijed.

– Kad smo se sprijateljili, već je bilo kasno da ti priznam. Dobro, možda nije bilo kasno, ali što je vrijeme više odmicalo, bilo mi je sve teže reći istinu. I to je ono zbog čega sam te pozvala da se sretnemo. Htjela sam ti to reći ovako, u četiri oka, jer smatram da to zaslužuješ.

– Hvala ti. Lijepo od tebe.

Pokušavala sam u toj zahvali naslutiti tračak ironije, ali čini se da je nije bilo.

– Znači… sve one emocije…

– One nisu bile lažne – prekinula sam ga. – Ili… bolje reći… vjerovala sam u njih.

– To mi je važno – nasmiješio se sjetno.

– Zbilja mi je žao. Nisam mislila da bi to moglo otići tako daleko. Moj plan je bio malo istraživati, a nisam računala na posljedice.

– Sara, ne brini se. U redu je – rekao je nekim smirenim, blagim glasom u kojem se osjećalo praštanje.

– Ne ljutiš se?

– Gledaj… mogla si jednostavno nestati. U virtualnom svijetu ljudi svaki dan umiru.

– Umiru?

– Metaforički umiru. Podijeliš s njima nešto, a onda se više nikad ne pojave. Ili se pojave, ali žele svoje vrijeme dijeliti s nekim drugim. Ili lažu pa idu ispočetka lagati nekog drugog. Ili se osjećaju krivima jer im je to paralelni život pa se ne žele vratiti na mjesto zločina. Razumiješ? I ti si mogla jednostavno nestati, a nisi. Ne mogu to ne cijeniti.

– Drago mi je da tako misliš – zahvalno sam ga pogledala.

– Znači… scenaristica? – upitao je sa zanimanjem.

– Pa eto, trenutno zbilja pišem scenarij za seriju. Inače sam lektorica.

– Muža, znači, nemaš. Ali imaš nekoga? – upitao je podignuvši malo obrve.

– Ne. Nemam nikoga.

Nervozno sam miješala čaj u kojem se više nije imalo što miješati i izbjegavala njegov pogled buljeći u šalicu u kojoj se, osim običnog zelenog čaja, nije imalo što vidjeti. Bio je to kritičan trenutak, onaj u kojem sam pomislila da bi on, uvjerivši se da sam slobodna, mogao pomisliti kako ništa ne stoji putu našoj potencijalnoj vezi. Osjetio je to.

– Sara – rekao je blago. – Opusti se. Sve mi je potpuno jasno.

– Kako to misliš? – pitala sam, izravno, jer sam se morala uvjeriti da mu je doista sve potpuno jasno. Ako nije, morat ću mu sama nekako pojasniti.

– Jasno mi je. Ljepotica poput tebe nema što tražiti sa mnom.

Rekao je to tako jednostavno, bez boli ili gorčine, kao netko tko je u stanju racionalno procijeniti odnose snaga i u ovoj i u bilo kojoj drugoj kombinaciji.

– Ma ne radi se o tome… – branila sam ga. Toliko sam barem mogla učiniti za njega u znak zahvalnosti – pružiti mu barem prividan osjećaj da njegov izgled nije ono što me odbija. – Ja zbilja nemam ovakvih iskustava, ali činjenica je da ljudi, koliko god se virtualno zbliže, ipak ostaju jedno drugome stranci dok se stvarno ne upoznaju.

– Istina je. Ali bez obzira na sve, meni je zbilja drago da sam te upoznao.

– I meni je drago – uzvratila sam. Iako sam znala da ću kasnije još dugo analizirati je li mi doista drago, u trenutku kad sam to rekla, zbilja sam tako osjećala.

– Znači, ovo ti je stvarno prvi put? – čudio se.

– Da. Prvi. Ne bi se ni on dogodio da nije bilo serije. A ti?

– Što ja?

– Ti imaš dosta virtualnog iskustva?

– Je li to prijateljska znatiželja ili istraživanje za seriju? – bocnuo me.

– Prijateljska znatiželja – nasmijala sam se.

– Imam. Mogao bih ti satima pričati o tome.

– Stvarno? Baš me zanima.

Cijeli sljedeći sat pričao mi je anegdote o svojim virtualnim iskustvima. Kad bolje razmislim, dala bi se napraviti dramska serija samo od internetskih iskustava Mladena Poljaka, koji je u svojoj virtualnoj biografiji imao gotovo sve što je uopće moguće doživjeti – od besmislenih kava za koje je jedva čekao da završe i strastvenih seksualnih susreta, do pravih ljubavnih veza koje iz ovih ili onih razloga nisu potrajale. Slušala sam ga širom otvorenih očiju, nastojeći pohvatati sve te konce tuđih života koji se odvijaju u svijetu koji postoji paralelno sa svijetom koji poznajem, i polako shvaćala da je moja Irena tek jedna kapljica u moru virtualnih ljubavnih zapleta koji se svakodnevno događaju posvuda oko nas. Moje iskreno čuđenje ga je zabavljalo. Moglo bi se reći da sam se čak pomalo osjećala i prevarenom – vjerovala sam da je njegova cyber zaljubljenost u mene, odnosno u Irenu, nešto što mu se nikad prije nije dogodilo i da mi to osigurava neko posebno mjesto u njegovu životu, barem u onom virtualnom. No čini se da ipak nije bilo baš tako.

U inventuri svih laži kojih se Mladen naslušao u virtualnim razgovorima, moja se i meni samoj sve više činila malenom i beznačajnom. Ispričao mi je posve obratan slučaj, kad se dugo dopisivao s jednom ženom koja mu je rekla da je slobodna, da bi mu na prvom susretu priznala da je u braku. To mu je, kaže, bio najteži slučaj.

– Zašto najteži? – bila sam znatiželjna.

– Zato što smo se oboje zaljubili. A osjećaje ne možeš isključiti prekidačem. Bio sam zbilja ljut kad sam čuo da je u braku, ali nisam mogao ništa protiv želje da je ponovno vidim.

– I upustili ste se u vezu?

– Uh, još pitaš! Bilo je ludo. Dolazila je k meni u svakakva nemoguća vremena, kad god bi uspjela smisliti neki alibi da ode iz kuće. Svaki put bismo zaključili da tako više ne ide dalje i odlučili da se više nećemo viđati, a onda ne bismo izdržali ni dva dana.

– I onda? Što se dogodilo?

– Nešto grozno.

– Nemoj me plašiti. Što?

– Nazvao me njezin muž.

– Ma daj!?! Zbilja? Kako?

– Jednostavno. Uzeo je njezin mobitel i stisnuo tipku poziva na zadnjem broju koji je ona zvala.

– Bože…

– Mislio sam da je ona, naravno. Da mi je zaboravila nešto reći, jer zvala me pet minuta prije toga. Da stvar bude još gora, javio sam se kao da se javljam njoj, glasom raznježenog ljubavnika.

– Uh! I što ti je rekao?

– Previše sam pristojan da bih to ponovio.

Pomislila sam kako se najbolji dramski zapleti ipak događaju u stvarnosti. Ponekad vjerujem kako je nemoguće izmisliti takvu literarnu fikciju kakvu su stvarni ljudi u stanju živjeti u pravom životu.

– I poslije se više niste vidjeli?

– Ne. Čuli smo se nekoliko puta. Ona je mislila da trebamo malo pričekati da se situacija smiri, ali ja više nisam mogao živjeti u nečijem tuđem životu.

Nasmijala sam se.

– Znaš kako se zove moja serija? – upitala sam ga, sad već potpuno opuštena, s povjerenjem da se nikakva nelagoda u našem susretu više neće dogoditi.

– Kako?

– Tuđi život.

Tad smo se oboje počeli smijati i mislim da je to bio trenutak kad smo postali saveznici u namjeri da virtualni život nekako približimo vanjskom svijetu tako što ćemo u mojoj seriji iskoristiti i ono iskustvo koje smo tamo zajedno dijelili, i neke pojedinosti iz Mladenovih prijašnjih iskustava, koja mi je s toliko žara prepričavao.

– Nadam se da ti je jasno da Irenin virtualni ljubavnik u seriji ima nadimak Netko? – upitala sam ga, najavljujući naše sudioništvo u filmskoj priči.

– Apsolutno – složio se bez dvojbe.

Tražio je zatim da mu ispričam priču serije. Govorila sam mu o Ireni s istinskim žarom, računajući na činjenicu da je i sam na neki način poznaje. Iako se toga popodneva morao odreći iluzije da će on i ta žena ikada biti par, doživljavao ju je kao nekog svog koga ustupa drugima. Možda je ona samo filmsko lice, ali nitko mu nije mogao osporiti da ima na nju neko posebno pravo koje je stekao u vrijeme dok je vjerovao da je stvarna. Uživio se do kraja, onako kako može samo netko kome je izbliza i iznutra poznat svijet o kojem sam pisala i likovi koji u tom svijetu žive. Imao je pregršt ideja, i to dobrih, koje mi je predlagao pozivajući se na svoje virtualno iskustvo. Činilo se kako je oduševljen što sve to može s nekim podijeliti. Razglabali smo o snazi virtualne iluzije i o razlici između pravih emocija i onih koje nastaju tamo, hraneći se onim što smo za sebe poželjeli. Pričali smo i o knjigama u kojima postoje izmišljeni dokazi za sve to u što se pokušavamo uvjeriti. Koristili smo sva moguća sredstva za izbjegavanje razgovora o velikoj sreći po koju smo oboje došli u Barku. Pravili smo se kao da je taj neobavezan prijateljski razgovor jedino što smo htjeli i očekivali od našeg susreta i da nemamo onaj neugodni čvor u prsima koji bi nas, da smo sami, vjerojatno dotjerao do plača i žaljenja.

Onda me pozvao na večeru. Bilo je već prošlo sedam, što me iznenadilo. Iako mi je vrijeme s njim proletjelo, čvor u prsima počeo me gušiti. Trebala mi je samoća, iako sam znala da mi slijedi jedna od najgorih osobnih bukvica koju sam si ikad očitala.

– Žao mi je, ali stvarno moram ići. Imam još toliko posla danas.

– Scenarij? – sudionički je podignuo obrve.

– Da. Irena.

– Irena i Netko – šapnuo je kao da se brine hoće li netko čuti veliku tajnu koja ostatku svijeta mora postati dostupna tek kad se emitira na malim ekranima. – Oni će, za razliku od nas dvoje, postati par, zar ne? – upitao je zatim nenadano.

– Da. Razlika između filma i života mora postojati, zar ne? Inače film ne bi bio film.

Kad sam izgovorila tu rečenicu, kao da mi je malo laknulo. To što sam očekivala da će mi se dogoditi, moguće je jedino na filmu. Ništa strašno, samo sam opet malo pobrkala svjetove.

– Javit ćeš se koji put? – pitao je smiješeći se.

– Naravno. Javi se i ti, bilo bi mi drago da te koji put vidim.

Vani, na parkiralištu, dopratio me do auta. Nisam znala kako bih se trebala ponašati i svaka gesta pozdravljanja djelovala mi je neprirodno. Na kraju sam mu pružila ruku, onako kako je zapravo i prirodno s nekim koga prvi put vidiš. Ipak, ispalo je neprirodno. Tako je to kad podijeliš s nekim previše prije nego ga uopće upoznaš.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.