Svanuće | Darija Žilić

ARHITEKTURA POETSKOG TKIVA
DARIJE ŽILIĆ

 

Renomirana hrvatska književnica i književna kritičarka Darija Žilić pojavljuje se s novim poetskim rukopisom. Važnost je njezina pjesničkog rada pozamašna jer se ona pojavljuje s trećom zbirkom nakon više godina pauze. To znači da se njezina pjesnička pozicija stalno nadograđuje. Te se nadogradnje ne zbivaju na planu traženja vlastite pjesničke osobe ili zadovoljavajućeg poetskog glasa u bezglasnoj buci nabujale suvremenosti, već se svaka stara pozicija istovremeno razgrađuje i dograđuje. To se obilato vidi u poziciji lirskog subjekta, te hijerarhijskoj strukturi samog poetskog pisma. Darija Žilić započela je pjesnički put zapaženom zbirkom Grudi i jagode (2005) u kojoj je recenzent Hrvoje Jurić naslutio žensko pismo kao najintenzivnije izraženu sastavnicu. Riječ je o nevelikoj knjizi koju pripajamo stvarnosnoj poetici i povezujemo sa ženskim pismom u vidu jakog subverzivnog ženskog glasa. Iako iz daljnjeg opusa uočavamo kako Darijina poetika nije htjela ostati na manifestnoj razini aktivističkog feminizma, već se produbila u intimistička snatrenja i opažaje, važno je naglasiti tu sastavnicu kao mogućnost pružanja zajedničkog nazivnika poetičkim čvorištima koji su već prilično razgranati u njezinu velikom opusu. Druga zbirka Pleši, Modesty, pleši (2010) predstavlja autentični pjesnički boom na sceni vidljivosti autorice kao pjesnikinje, vidnog sazrijevanja njezina izričaja i posvemašnje recepcije njezina pjesništva koje je ovjenčano uglednom književnom nagradom Kiklop. Riječ je o intimističkoj odiseji lirske junakinje Modesty koja u kontaktu s Drugim doživljava čudesne preobrazbe. Poneki je motivski sklop iz prethodne zbirke resemantiziran, a poseban je naglasak dan subjektovu poetskom govoru, atmosferi i dinamičkoj interakciji lirskog subjekta i objekta. Tkivo zbirke pomno je uglačano, sastavljeno od pruća raznorodnih intimističkih signala koji se prije svega odčitavaju u emocionalnoj stratifikaciji, a transparentnost govora povezana je s transparentnošću cijeđenja i prerade životnog iskustva. Pasionirani čitatelji Darijine poezije dugo su čekali do novog rukopisa, a on se posvema usložnio i revitalizirao njezinu poetsku osobu koja se pomalo prebacila na kolosijek proze i književne kritike. Navedena zbirka predstavlja izvjesni rezime određenih životnih iskustava i stanovit prekid s poezijom mladosti. Pritom, mladost zamišljam kao čudesni njihaj na vjetru guste eteričnosti i kozmičkih aluzija subjektovih krikova. Zrela dob ne predmnijeva istraživanje, već življenje danog iskustva. Usvajanje čudesnog umijeća gubljenja – rekla bi Elisabeth Bishop. Pjesme bujaju od semantičkih strelica i čitateljske ugode. Ženska se pozicija zadržala u vidu formativne konstrukcije lirskih sastavaka, ali prerasla je u izvjesno nadvladavanje iskustva. Aktivistički subverzivni žar pretočen je u ugljene crteže bezbrojnih končanih jastava. Tematsko-idejno gledano, stavci se kreću od subjekta prema svijetu, intimističkih analiza sebstva i Drugog do nostalgije i ponekog snatrenja nad svakodnevicom. Atmosfera iz prethodne zbirke postaje okosnicom iščitavanja signala u kojima se nalazi lirska situacija; jezični fragmenti kao da se zaogrću u meko krzno vlastitih domašaja. Semantički sklopovi ne predmnijevaju složenu metaforiku, već se nizanjem raznorodnih motivskih asocijacija stvara dojam kako se tekst i svijet bitno približavaju; metafora teksta postaje metaforom života. Time se stvara gusta slikovno-dojmovna faktura pjesme koja postaje beskonačni raster za upisivanje prosijanog poetskog zrnevlja. Slikovni je aspekt vođen ekstenzijom metaforičke sastavnice (kažem riječ i pojavi se stol i hrana, / šparoga, možda dio tvoje glave.) i porezotinama na osjetilnim pečatima (ali, kuće sada stoje kao vojnici bez oružja, krovovi su / puni grafita, na stolovima ostaci gozbe iz davnog / stoljeća, a na zidovima vise slike slabih impresionista.). Dojmovi proizlaze iz sumirane doživljajnosti i ekstatično-ćutilnog modusa. Intimistički stavci o sebstvu predmnijevaju zreli doživljaj vlastitosti i ispovjedni ton. U relaciji prema Drugom događa se spoticanje o sjećanje, mistične preobrazbe tijela i duha, melankolijska snatrenja, emotivne razrade i magijska dovijanja subjekta i objekta. U nostalgičkom doživljaju miješaju se događajnost i dojmovnost, te se ta poetička pozicija nanovo semantizira jer je već bila prepoznata u Grudima i jagodama. Usložnjena faktura i značenjsko-smisaoni habitus pjesama govori kako je riječ o rukopisu koji je bitno sazrio i iz kojeg već možemo, kao i iz Pleši, Modesty, pleši, izdvojiti neke pjesme gotovo antologijske razine. To bi po mojem mišljenju bile: „Svanuće“, „Biljka, ja“, „Posljednja snatrenja“, „Vrt“ i „Juha“. Darijina lirska junakinja kreće se putanjama vanjskih i unutarnjih prostora intimne provenijencije, podjednako svakodnevicom kao i arhetipiziranim predodžbama čovjeka i svijeta. Njezine su pjesme kao drvene višekatnice u kotlini jantarnih slika i zvukova. Pronašavši svoj poetski glas i okusivši poeziju kao pjev i kao tekst, Darija Žilić podigla se među najznačajnija imena suvremenog hrvatskog pjesništva. Također, trenutak je da službena kritika i institucionalizirana svijest književne inkvizicije to primijeti i podari joj više nego značajno mjesto.

Tin Lemac