Svanuće | Darija Žilić

SVJETLO I TAMA

Budila sam se točno u dva sata. Noćima.
Popila sam šalicu toplog mlijeka i čitala povijesne knjige
do ranog jutra. Oko pet sati, automobili bi prolazili ulicom,
bljesak svijetla zaustavljao se na slikama Smrti i Rata.
Na samoj granici tame i svjetla, utihnule su trublje i
zaspali su pobunjeni mornari u dalekim lukama.
Možeš li jasno odrediti gdje je prošlost? pita me netko.
Znaš li kada započinje nova era? A hladni ratovi?

U rano jutro male se nacije rađaju kao mačke koje izlaze
iz svojih skloništa: glasne su, pomalo prepredene.
Ne znam ništa, nakon svih tih datuma i godina,
napamet učim, bez ikakve empatije: nemojte me pitati
za uzroke i posljedice. Sve je površina, kao mlijeko, toplo
kao bijela bomba u listopadskim jutrima.
Na kraju listopada bacila sam povijesne knjige,
zaspala sam i nisam se budila do jutra.

Nisam više nikad vidjela mjesto gdje tama prelazi u
svjetlost.