Svanuće | Darija Žilić

DVOSTRUKE OČI

 

Ispod sjedala u autobusu koji vozi za Tuzlu
našla sam malu kutijicu za leće.
Gospođa pored mene pita: Kome su ispale oči?
Dvostrukim očima, pogledom koji pokriva sve
četiri strane, gledam rijeku koja ne teče,
prozor je prljav, kao kavana od stakla nakon oluje, a
ptice koje nadlijeću šumu, u trenu su se uznemirile.
Zemlja je posuta sitnim granjem, putnici spavaju,
vrijeme teče sporije, kao masa koja se otapa polako,
milimetar po milimetar, sve do slanog jezera iz kojeg
začas nastaje more. More bez konca i kraja, u kojem
leže kosti djece i staraca, med s planina, miris tamjana
i strah od granica. Dajem ti oči, poklanjam, pa ti gledaj
te djevojke koje se udaju u malom gradu, njih pet u bijelim
vjenčanicama, pokraj vode s pogledom na prošlost koja
ostaje nedovršena, kao i putovanje. Tri mjeseca, pa natrag,
zemlja do zemlje, izmišljena razlika i stol pun opušaka koji
će ostati vječno nepospremljen. I poezija. Žene koje čitaju
ustima prepunim kolača i sanjaju pogled na ocean u kojem
nestaju obrisi previše poznatog svijeta.