Svanuće | Darija Žilić

SIJEČANJ

Dječaci se vraćaju iz bolnica,
stavljamo hladne obloge na njihove vratove
i slušamo kako se glasovi pretvaraju u piskutave cvrkute.
Kasnije čistimo snijeg kod ulaza i
potom se umorni povlačimo u kuće.
Večer ćemo provesti listajući knjige u kojima je toliko
suvišnih podataka. Ali mi ih moramo svladati.
Moramo imati vjeru u vrijeme koje se kreće naprijed.
Ako se pojavi sumnja, moramo prosvjedovati, uložiti žalbu.
Fakti se kotrljaju kao djeca na snježnoj padini, jedan za drugim,
gutamo ih i pamtimo, baš pamtimo, kao brojalice.
Najbolje je učiti napamet, mahnito, kao ptice koje više
nitko ne drži u kućnim kavezima.
Utjehe ima: djeca će napokon mirno spavati, ništa se neće čuti,
noć bez hroptanja i uzvika, posve mirna.
Neka teče vrijeme, neka ide, na bijelim cestama
ionako su kočije s konjima. Počinje novo doba.