Svanuće | Darija Žilić

EMONA

 

U svim zemljama postoje mjesta gdje ima gladi.
To su dobro sakrivena mjesta koja ne vidim kad
šećem gradom i gledam sivu rijeku.
Vozi me čovjek koji zapravo ne postoji: nema svog
identiteta, samo uzima novac i bježi kad padne noć.
Kćeri bogatih odvjetnika smiješe se nadmoćno i znaš već,
sumrak je i ostaješ sama u uskim ulicama.
U tjeskobnim hostelima pesnice pjevaju jedna drugoj,
bake odjednom postaju živahna djeca. Potrebno je samo malo:
monolog, zagrljaj jelena u hladnoj noći ili dodir male životinje.
Vlakovi su prazni, možeš u kupeu pričati naglas i čitati pjesmu
sve do Zagreba. U Dobovi saznaješ da si tako nalik vozaču
uz sivu rijeku. Bez identiteta. I nikog nije briga.
Filantropija kao suludi projekt i miris lipe koji sve te slike
čini nestvarnim, kao što je nestvarna slika
rojeva komaraca u tamnoj noći finskih turista.