Svanuće | Darija Žilić

ODMAK

U velikom vrtu nema odmora:
tvoje tijelo puno šećera kreće se
spretno po rubovima, voda pršti,
sve se oko tebe razlijeva.
Tvoje dijete ostalo je tamo negdje
u tamnom skladištu da provede život ili
godinu u mraku, među pivskim bocama.
Kuća, koju si gradio, zasad još stoji na mjestu.
Ispod čvrstog krova nema straha od grâda,
od kiše koja bi mogla doći do odaja u kojima su
ostali nedovršeni snovi. Salate ima u izobilju.
Tvoje drugo dijete razmišlja o ženama koje slave
nepoznata muška bića i putuje na kraj svijeta, sâma.
Odmak od sebe i od zelenih trava koje su samo
naizgled ljekovite. U dalekoj prošlosti postoje
rudnici i jede se teška hrana. U danima koji slijede,
tko će ispričati priču o radniku koji ne vidi sunce,
o suncu koje je sve dalo samo zelenilu?
Tvoje je lice blijedo i tijelo puno sitnih ugriza.
Odmak od ljudi, od posjeta i kava. Zaborav u
cvijeću koje već godinama buja ispod balkona
i proriče prašumu koja će se jednom baš na
ovom mjestu dogoditi. Kao obična kiša ili grâd.