Svanuće | Darija Žilić

ČEKAONICE

U velikoj čekaonici sjedimo satima,
strpljivo i meko, odgađamo izlazak na kišu.
Vani je mračno, hitna stoji na mjestu, srčani
bolesnici odavno su zbrinuti, samo nas dvije
na klupama, ne odazivamo se na pozive, čekamo
da prođe dan i da nas noćne službe pozovu na
snimanja pluća, na ugradnju novih bubrega, na
ples pod zelenim maskama.
I tako već godinama. Pratimo lišće kako se gubi u
smeđim bojama, svaki četvrtak čekamo sestru da
nam kaže dijagnozu, liječnicu da pokaže početak kraja
bolesti od koje umiremo i živimo već deset godina.
Jutra su nam prazna, crtamo zvijeri na papiru, umjetno
stvaramo privid divljine i nemoći, s lijana se spuštaju
bića koja nas odnose i vraćaju oko podne na blagi ležaj
i onda jedemo ručkove s puno riže i povrća, vježbamo mišiće
i sanjamo dan, kada će dan̂i od početka do kraja biti
puni sitnih točkica i obveza od kojih ne stignemo niti
disati niti sanjati. Ali to će nama, ljudima iz čekaonice,
biti sasvim dovoljno.