Svanuće | Darija Žilić

NA PRVI POGLED

Možda je čudno da umjesto tvog tijela zamišljam zračni omotač
i vunu koja me grije, krzno koje prelazi po mojim rukama zimi.
Ako pošaljem pjesmu o jugu, prepoznat ćeš da sam je uputila tebi.
I nitko neće znati za dogovore, posve suprotne točke kretanja i postojanja.
Preostaje mi, kad me posjetiš, samo leći na krevet i to tijelo od zraka prekriva me
i omata u foliju preko koje sunce ne može doprijeti.
Najjača svjetlost ili tama.
I moje ruke se otvaraju i čini se da milujem samu sebe,
ali ispod svih tih pomaka, naziru se obrisi onog kojeg nitko ne vidi.
U suton, kad nar se raspukne i jagode se pretapaju u večernje crvenilo,
trenutak ću te zadržati kao zaklon, utočište od svijeta
u kojem se ti vještije krećeš od mene. I san će biti spokojan
kao vjetar koji nestaje i baca sjemenke iz kojih se rađaju
bića od zraka. Mazni arieli. I noć više nije mrka.