Svanuće | Darija Žilić

MARINA PJESMA

Te večeri, došla sam u dom s knjigom,
novim hlačama, sa slikom maternice
nakon ultrazvuka,
bez imalo volje za životom.
Zamišljala sam plod u vodi, dijete koje
neću roditi, muškarca koji brine.
U domu čekala me, na donjem katu,
majka koja vjeruje svima, čak i lopovu,
pušta ga u kuću i daje mu novce tek onako.
Zatekla sam oca, on je odavno u svojim svjetovima
punim crnine i mračnih projekcija.
Samo veliko svjetlo sjajilo je iznad svega
i upozoravalo da je noć koja će jednom
ipak prestati.
Usred noći, tražila sam hladni jogurt
iz frižidera, zaželjela da nestane još to
samozavaravanje, da se maternica premjesti
u neko drugo biće, da više ne budem žena,
da ne bdijem, da ne molim, da ne budem nježna.
Jutro je, ostaci bijelog jogurta na sagu, slike uterusa
razlile su se s ostacima bjesnila.
Počeo je novi dan, iz maternice rađala sam se nova ja,
bez straha i iluzija.