Svanuće | Darija Žilić

SUSAN, KAKO JE NA CRNOM OTOKU?

Gdje su nestale tvoje polusestre?
Pletu li košare od svojih kosa ili pišu
duge eseje i polemike pune žuči i misli
o tome kako je stvarnosna proza jeziva?
Gdje je dijete, djevojčica, zvijezda na otoku
u kojem masline rastu pored mora i psi
ugibaju u šikarama punim soli?
Gdje su sad jutra plastična kao kanistri
i kuće u kojima je plijesan pojela ostatke
hrane, svu travu i sjećanja?
U zimskim noćima brodovi ne plove,
luke se zatvaraju, a pjevači silaze s plesnog podija.
Nigdje više nema plesača niti jutra u kojima
starci nakon doručka gledaju u zvijezde i
karte i proriču tvoju i moju sudbinu.
Kuda odlaze ptice i žene tuđih vjera,
gdje ih sakrivaju kada se srca ugase?
Cvijet leti po vodi, u gradu ili bilo gdje i
što ćemo ovog ljeta? Nakon svih tih
pustinja i gradića u kojima nema niti vode,
samo livade koje prelaze u more na mjestu
koje je jednom tvoj otac označio kao početak
svijeta…