Svanuće | Darija Žilić

NE BOJ SE

Hajde, neću se utopiti sutra u moru koje će se izliti
na glavne trgove. Bit će mjesta za sve, za nove tragove,
za ptice koje nisu našle granje i za krovove koji prokišnjavaju.
Nemoj se bojati za mene, mada nekad i imaš razloga: sada sam
žena s visokim petama i glavom koja se saginje prema zemlji da
pokupi zrno i travu koja je jučer izrasla i mami nosnice.
Opet će biti divljenja, pismo potopljenog čovjeka s ruba poluotoka,
opet će se žene okupljati u grupe i vikati glasno na megafon. Sloboda.
U malom gradu, grobovi su blizu centra, kapije se otvaraju, živi i
mrtvi piju pivo i jedu ćevape, noć se spušta, kretanje umornih bajkera.
U slanim jezerima odmorit ćemo noge i iskopati zvijezde, nalik onim
morskima. Sol nas sve povezuje. Ona koja leži na dnu i ona koja
stvara siluete. Približava se ipak dan razrješenja, otvaramo prozore,
spremamo već pečenje. Ma svaka ti čast bijeli danu, izrast će djeca
i rodit će se pjesme, sasvim nove, solnate i rahle kao zemlja i kao
more koje će se izliti po glavnim trgovima.
Ne boj se za mene, ja sam žena i morsko čudovište, imam glavu i ticala,
imam volju i smisao, vidim Boga i opet ga opominjem.
U moru slanom i u jezeru rađaju se slike ptica koje grade krovove,
i kuće naše nikad neće nestati u vodi koja ih okružuje.