Svanuće | Darija Žilić

ČIŠĆENJE SNIJEGA

Uzimam knjigu iz historije i učim činjenice,
suhe fakte o počecima Drugog svjetskog rata i
o stvaranju Trećeg Reicha.
Snijeg vani pada i pločnik je začas zatrpan.
Gledam kroz prozor tragove pasa u snijegu,
odlažem knjigu i trčim van, na ulicu.
Rukama čistim snijeg.
Historijo, kako si gorda i nemilosrdna! Bjelina
će te prekriti i ništa neće ostati od Tvoje
surove konstrukcije. Vjerujem. Sanjam.
Odvlače me bijeli vjetrovi i vidim pticu pomirenja.
Čistim dušu svoju od gorkog okusa leda i soli
kojom uzaludno radnici posipaju pločnik.
Ja ne postojim, a ipak, ima me unatoč svim tim
ne-papirima. Smiješim se onima koji me prepoznaju,
sestrama koje mi ne sude i
koje su ostarjele uz svoje majke.
Moja kosa na vrhovima je sijeda, bijela kao snijeg
a oko nje crni grumeni kao lavlje grive.
Kao duboke jame povijesti iz kojih se,
učeći večeras povijest, pokušavam izvući.