Svanuće | Darija Žilić

NIGDINA

 

Danas sam čitala više knjiga,
a sve su bile o crnilu, bijesu, nigdini.
Pripremala sam razgovor o traumi i
nesanici, upijala sunčeve zrake kroz
škure u kupaoni. Sutra, od jedan do tri,
nema vode i već stvaramo zalihe:
jedan kanistar za jedan sat.
Gornji kat čist je kao suza,
parketi se cakle, mirišu kemikalije i sapuni
i polako ispirem sjećanje na zimu i
siječanj u kojem si stalno bio kraj mene.
U ožujku više nema nikog, ali vrt je već
pun ljubičica, psi laju kao gladni ljudi,
a radijatori isijavaju posljednju toplinu.
Ostavljam te u brlogu i zatvaram vrata,
medvjedi donose voće i ptice navješćuju
jutro u kojem više neće biti zabuna, niti
krivih čitanja. Svuda je crnilo koje na
nigdini prelazi u svjetlost i donosi
komad zemlje na rukama i miris dima
u njedrima koja se još uvijek rastapaju.