Svanuće | Darija Žilić

SUVIŠNE NITI

Svijet se opet pretvorio u prašinu iz koje
Je jednom davno bio stvoren.
Tu su još pelud, pepeo, paučina, utvare,
Sve osim tijela koja se sama sebi osmjehuju
Očima svetaca čije su šuplje kosti ostale na
Smrznutim ledinama, da vječno čuvaju sjećanje.
U vrelim jutrima tope se slova i riječi se raspadaju,
Kao hladne čaše u koje su neki ulili ulja, tmasta
I sjajna kao sto su tvoje oči kada me zorom pogledaš.
Naizgled sve je mirno: djeca ne kradu udice, meškolje se
žene u parkovima, kolica s robom
Se prevrću i ostavljaju kutije sna na travnjaku.
Kakav je to svijet od suvišnih niti?I kakvo se to
Zadovoljstvo skriva u umornim gradovima koji
U noći slave Hiperboreju i otvaraju svoja njedra
Stradalima? Prašina, zlatna i sipka kao dah, kao
Daleki udar groma od kojeg se nebo zatrese i
Kola Ezekijalova preruše u sadnicu.
Za novi život.