Svanuće | Darija Žilić

DUBINA

Evo te u morskim dubinama, rakovi su ti
na leđima, oni mali, sa sitnim oklopima.
Puštaš ih da se spuste na dno, toneš i ti,
gledaš kamenje satima i dani su isti;
kao ljuske životinja, otkrhnuti, otpušteni
da idu ravno i da na horizontu više nikad
ne vide sunce i neku davnu projekciju.
Na sjeveru su bolnice i ljeti su sobe
prazne, a srca svaki čas dobivaju valove
nalik onim morskim i ljušture u kojima se
skriva život, od riba još nepojeden.
Pisala bih ti o vlakovima, uvijačima, o
samoći koja ljeti dobiva neslućene oblike,
pa noću žene sanjaju tjeralice i pse i
znaju da nema srama, ni crvenih kuća.
Plutaj na vodi kao biće bez zraka i snatri
o sreći, a da niti ne znaš kako je ispod
tebe jedna zapravo nepotrebna dubina.