Svanuće | Darija Žilić

SUNCE

Na rubu uvale pojavilo se ogromno sunce
iznenada. Možda je to bio početak svijeta.
Već sam se umirio: djeca su dobila svu pažnju
i mogu sad dalje. Tvornica je otpustila
svog snenog radnika, gradovi su ga izbacili,
more ga nije dočekalo raširenih ruku. Samo
sunce je stajalo ispred njega i neka prozračna
psihodelija, zvuci prirode i glasovi puka sa
sna i iz središta pouljenog svijeta.
Kamo dalje? Nakon smrti, opet se živi, glava
zauvijek ostaje kao otvorena knjiga, zalijeću se
u nju mušice, igle, dodir svemira i cijuk ptice.
I veliko sunce pred kojim se igraju djeca i šute,
ništa još ne razumiju: ni ples riba, niti propast
ulice, niti nevinost koja klizi niz mala koljena
i ulijeva se u more, rijeku, na tromeđi u mješavini
jezika i na rubu uvale nad kojom svijetli i svijetli
veliko sunce, kao početak novog svijeta.