Svanuće | Darija Žilić

ČUDNO LJETO

Kako su čudna ova ljeta puna snijega
i leda po kojem se kližu djeca, pa onda
dolaze ralice i razgrću nakupine i više
ne znamo gdje je mjesto na kojem se
uspavljuju ljudi i ptice, ne znamo
kada će izrasti biljka bez korova, niti kada će
mlada žena konačno vidjeti lice onog
koji se ne boji pogleda i koji nema led
u hodu, smrznuto srce ili prazninu koja
ga okružuje. Možeš sada okružen bjelinom
bacati grude u plavo more da se ondje kao
kapi u zraku nekom nesretniku pričinjavaju.
Kad budeš duboko, među travom i rakovima,
alarm u prsima zvonit će kao velika ura i
svi će se oko tebe razbježati. Koja luda i
čudna ljeta u kojima starci hvataju žene
u bolnicama i zovu ih na barke, odmah
nakon pregleda! Njihova tijela još jedina traže
spajanja prije jutra i snatre slatkoću koja će
prekriti sva ta praskozorja…