Svanuće | Darija Žilić

LJETNO POPODNE

 

Sjedili smo u restoranu blizu velikog buvljaka
i gledali kako žene odlaze s vrećicama punim
potkošulja, gumenih zmija, sušila i parfema.
Muškarci su držali u rukama dijelove automobila
i polako hodali zemljanim putem, prema gradu.
Starice su brale mahune i voće, bilo je podne
i staklenici su izgledali kao kupole
koje vise u zraku i čekaju smiraj dana
da se spuste.
Vatrogasci iz obližnje tvornice naručili su
platu miješanog mesa i glasno su vikali: Pivo!
Otišla sam, nakon ručka, do malene crkve gledati
plave murale u apsidama. Smiriti se.
Čovjek koji je klečao i molio, odjednom je ustao
i počeo proklinjati Boga. I svijet i nacije.
Učinilo mi se da su oživjele slike svetaca,
da je Abraham nestao
i da se plava boja razlila od vrućine.
U predvečerje, spremao se pogreb na groblju.
Pored male crkve, na drugoj strani ceste,
kotrljale su se lubenice, a djeca su vikala i bacala ih
kao da su lopte koje se nikad neće probušiti.