Svanuće | Darija Žilić

IZ POČETKA

Nema ništa: niti jajeta iz kojeg nastaje svijet.
Samo kaos starih potkošulja i miris cimeta
u bezbrojnim šalicama punim bijelog čaja.
U kineskim restoranima, na staklenim zidovima,
ljuti okusi i iskrivljene crte lica i silne bore,
malo manje straha u plavim tramvajima i kosa
pokrivena kapom i šalom da ne ispadne.
Vlati sušene trave i tijelo u koje su utrljane masti
svih mirisa i boja. Pamtim samo zelenu.
Već sutra možda neće biti obitelji, samo prazna kuća
s novim krovom i terasom pored koje spavaju psi,
samo uže na kojem visi slanina za rijetke ptice
koje su ostale ovdje u hladnim danima.
Brišem tvoje ime iz adresara i tijelo se oporavlja
od sasvim umjetno nastalih osmijeha i micanja.
Iz početka, bez sjaja i bez mudrosti, onako
kao što bolesnik kreće u svoju prvu jutarnju šetnju:
sporo, s pogledom prema cesti na kojoj ipak nema
ludih i brzih automobila.