Svanuće | Darija Žilić

NIŠTA NIJE SLUČAJNO

Ništa nije slučajno,
te zelene poljane i samostan, žene
koje čekaju, crni jarčić na povezu,
vino, muzeji na otvorenom, šuma koja se
širi, nema joj kraja. Kao niti slutnjama.
Vraćaju se ljudi iz prošlosti, pomalo promijenjeni,
tiši im je glas, elagantnija pojava. Slušaju rijeku
baš kao i ti, sanjaju motele u kojima su nekad
hodali ljudi, pa djeca, a sada samo šuma se širi
i nema joj kraja. Ako poželiš ispričati svoj san,
ostat će ti riječ u bunaru koji se osušio, ostat će
ti kosa raspletena u rijeci, kao okrajak sirene, kao
jutro koje briše prošlost, voda koja teče.
Ništa nije slučajno. Objavila si život, kao vijest,
kao spoznaju, zaustavila dah, a ljudi oko tebe okreću ti
napokon dlanove i gledaš čistinu koja se razvija ispred,
kao šumu koja se širi i kojoj nema kraja.