Svanuće | Darija Žilić

CVAT

 

Iza tebe je vrijeme cvatnje:
rumenilo latica sad prekriva tlo
i tvoje lice navlači neku sitnu masku,
možda po prvi put.
U ljetno popodne, stižu pisma iz daljine
i donose lice majke, kao list koji
leži savijen u knjizi, osušilo se. Sada ste
suhe stabljike koje mogu vidjeti sve
što će biti: nema promjene jer u
nekim usporednim životima, rađaju
se djeca i miriše soba po njihovoj
koži. A sada, nakon svitanja, pokupi
sve to što leži na putu, latice koje su se
skupile u trenu i od tog blještavila
napravi eliksir života.
Da nahrani suhoću tvojih i njezinih
stanica koje umiru, polako, jedna po
jedna, ne čekajući oprost, ne sanjajući
snoviđenja.