Koliko sam puta okidala s boka : anatomija promašenog | Suzana Matić

ABS

 

Kažem: “Znaš ono kad si uspio pasti na maturi… Pa nazvao mamu s govornice, i pokunjeno rekao: – Mama, pao sam ti. A brižna žena zavapila: – Ajme sine, kako pao? Da nije nešto slomljeno? Oćel’ mama doć’ po tebe?

Smješka se. Kaže: “A ono, kako ću zaboravit’ kad me ti bar jednom godišnje podsjetiš?”

“E vidiš, ovo neki dan kad sam se i opet uspjela satrati u šumi… u trenu u kojem sam imala feeling da letim. Uglavnom dolazim doma, i vide me klinci. Pa onda ona padne. U duboku nesvijest. A on muški vrti glavom i kaže: – Mislim, ja zbilja ne razumijem kako ti to uspije? I zar ti nisam poklonio štitnike za rođendan? Pa daj mi, molim te, objasni zašto ih ne nosiš? Znaš što sam mu rekla? Rekla sam mu: – Doći ćeš i ti do mature jednom. Nije ništa shvatio.”

Kaže: “Ali zbilja, kako ti to uspije?”

Kažem: “Ne znam. Mislim da je to naprosto nešto unutra.”

Gleda me, a onda mi dotakne koljeno, na istom mjestu na koje sam spustila svoj pogled izgovarajući posljednju riječ. Kaže: “Znaš, jednom na tehničkom nisam prošao zbog ručne. I govorim im da je to nemoguće, da sam je popravio prije godinu dana i da je od tada nisam povukao. A oni kažu da u tom i jest problem, da ručna kočnica može biti ispravna jedino ako se koristi.”

Kažem: “Ali ja živim na brdu. Na najvišoj točki u gradu. Ja i na ravnom parkiram pod ručnom. Jednostavno ne znam drugačije.”

“Znam…” izgovara tiho dok prstima prelazi jednom jako starom i zaboravljenom dionicom, od najviše točke isturenog zgloba do one unutarnje. “Znam, ali sad ne razgovaramo o autima.”

 

~

Par sati prije na remontu, doktor je rekao da se malo prepadnem i promijenim način svega. Nekoliko sati poslije stojim na semaforu, lijevom rukom na volanu i nogom na kočnici. Mislim o muškoj ruci koja se ukopala na unutarnjoj strani zgloba, ali je svejedno krenula na taj put 25 godina unatrag. U sebi rezimiram: “Pitanje progresa – još nije riješeno.” I dok iznad mene svijetli dugo crveno, još uvijek čujem kako se lubenice kotrljaju straga u gepeku. Inercija, pomislim. Opiranje tijela da promijeni stanje svog kretanja. Najmoćnija sila u svemiru.

Onda desnom rukom lagano kucnem po isturenoj strani zgloba kao da je lubenica na ispitu zrelosti.

Nešto unutra kaže mi: “Nije još zrelo, nije.”

 

~

Navečer dižem ručnu u dvorištu. Poslije dok dižem komp mislim: “Kraste su nespretno zarastanje nemira u djetinjstvu. A pisanje u nezreloj zrelosti.”

Ali doći ću i ja do mature jednom.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.