Koliko sam puta okidala s boka : anatomija promašenog | Suzana Matić

ŽENSKA POVIJEST U MUŠKIM RUKAMA

Udžbenik povijesti za peti razred. Kaže: “Povijest je učiteljica života.” Kaže dalje: “Postoje znanosti koje pomažu povijesti.” Nabraja: arheologija, numizmatika…

~

Kad zatvorim oči mogu prizvati slike ruku svih ljudi koje sam nekad voljela. Ne pamtim boju očiju, lica mi se u sjećanjima pretapaju kao u snu; jedno se u drugo pretvara… pa se gledamo lica i ja, međusobno čudni, maglovito poznati i smješteni u sjećanje kao u prenapučenu sobu studentskog tuluma u kojoj se u jednom času sve zamutilo… tuluma nakon kojeg ćemo se ujutro svi pomalo sramiti.

Ipak, ponekad pokušavam:

Prvo se jave oči: to je početak, to je nešto, od tuda bi se moralo krenuti. Dobro. No poslije njih može biti svašta. Kao: tvom sam licu recimo dodala njegov osmijeh, sjajne zube jednog od prije dvjesto godina i nečije smijalice na lijevoj strani. Onda sam pobjegla glavom bez obzira.

Ali ruke… Njih pamtim bez borbe za strateške točke istine u sjećanju. Vežem misao na pokret paljenja cigarete, na način kojim prsti prinose jutarnju kavu, na znalački dodir… sa sigurnošću koje se ujutro pomalo sramim.

Ipak, najviše pamtim one ruke koje su pripadale onima s kojima sam najžešće obarala – riječi. One mi ponekad još uvijek nježno izmasiraju sljepoočnice pred san. Tad mislim: u udžbeniku povijesti za peti razred nigdje nije napisano da postoje znanosti koje odmažu sadašnjosti.

A kad jednom primim povijest u svoje ruke, u krivim prstima premećem krhotine samo one prošlosti koja se lomom naoštrila. Recimo…

Recimo, imam 20 godina i na kampiranju u nepoznatoj zemlji upoznajem puno starijeg tipa iz svog grada. Kaže mi: “Ja se tebe sjećam. Ti si prije dvije godine u onom tramvajčiću pričala o muškim rukama svojoj prijateljici. Sva zanesena si pričala kako na muškarcima najviše voliš lijepe ruke, a ja sam te slušao, i to kako si pričala… sjećao bih te se i da te nikad nisam upoznao.”

Dvadesetak godina poslije večer je ova današnja, a ja sam odbila i tulume i napučene sobe i prazne muške stanove. U miru svoje sobe – odbijam i sjećanja. Radije izmišljam. Prvo sebe, a onda uz nju i čitav jedan muški lik. Njemu onda kažiprstom pokazujem scenu našeg početka, pa kažem glasom proročice: “Ti u svoje duge prste uzimaš moj iskrivljeni kažiprst i zagrizeš moju jagodicu. To je najsigurniji put do mene. Poslije toga izmislit ću te do kraja… bez greške. Poslije toga znam da mi nema povratka.”

Ali prije dvadeset godina ta scena se uistinu dogodila.

I najednom vidim da nema mi povratka, ni odlaska, jer ne postoji početak ni kraj, jer prva i zadnja scena uvijek mogu zamijeniti mjesta, jer je dijelom ironije povijesti i to da smo si, i kad se izmišljamo previše istiniti, previše isti… kao što su iste prva i zadnja stanica mog tramvajčića.

Dvadesetak godina poslije još se vozim u njemu. Dvadeset godina poslije još zaneseno pričam o muškim rukama.

Tko zna, možda me netko sluša.