Koliko sam puta okidala s boka : anatomija promašenog | Suzana Matić

LOVAČKA… NA PRAZAN ŽELUDAC

Da, usudim se trčati sama svojom šumom, da i po mrklome mraku, da, iako u njoj, u bijegu od ljudi, of all people povremeno srećem – veprove.

Dvaput.

Poslije pišem o njima, kao da želim i šumi i sebi vratiti glasove koje su iščupali iz nas, pa ih odnijeli sa sobom; baš kao da je svaka od tih velikih, tamnih, amorfnih silueta bila meka krpa krzna koja je u sebe temeljito upila neki svoj dio šumskih zvukova koji joj ne pripadaju – ptica, vjetra, lišća… i tako redom, sve, do potpune tišine, i nijedan se kliktaj, poj, zuj, cvrkut, šum, zov, nije odvojio, iscurio, otpao, iscijedio. Stali su na moj put, a onda, gotovo usput, ostavili, na tren… dva… tri… šumu nijemu, a u njoj mene više nego obezrječenu, jer… ja sam prestala i disati, ne iz straha, ne, pa strah i tako uvijek dolazi naknadno i prekasno, nego – samo da ne poremetim tu tišinu.

Prošle jeseni, srela sam ih i onda i treći put, jedino – sada u ozvučenoj sceni. U pola svog trka začula sam neko potmulo mrmljanje na nejasnoj, ali jako neugodnoj blizini, i ne znam; da li zato što su me u međuvremenu na sve strane glasno upozoravali, a strah osim što dolazi naknadno, često nam ga, nezaplašenima – nasilno ugrade; ucijepe ga u nas u nekom našem slabašnom trenu baš kao tuđe ugrađeno sjećanje… ne znam, kažem, ali eto, najednom sam se sjetila s koliko prijekora bi mi, dok bih živo opisivala te svoje nasmrt opasne susrete s njima, znali reći… gotovo predbacujuće, gotovo kao da sam ih upravo izmislila za potrebe svog života, a ne, jer moguće je valjda i to – neke priče u koju je očigledno teško povjerovati… reći kratko i ozbiljno: “Vepar je zvijer. Opasna životinja.”

I eto… sada u šumi, najednom, a iz trećeg pokušaja – uplašila sam se. Uplašilo me to pritajeno prijeteće režanje koje kao da mi je htjelo poručiti nešto. Naknadno, prekasno i nasilno urazumljena tuđim spoznajama, rekla sam samoj sebi: “Pričaš ih, pišeš ih, a dobro znaš da imaš tu kob predikcije. Ovo si sama izazvala. Ovo je na tvoju odgovornost.” I dala se u bijeg.

Prečesto se kunem kako mi trčanje spašava život, ali sada sam prvi put trčala u svoj doslovnosti svojih dotadašnjih prisega. I sve većem strahu. Jer oni… slijede me, znam to iako ih ne vidim, ali čujem ih dobro, i tu su stalno, tu negdje baš jako blizu, jednako potmuli, jednako prijeteći, i ma koliko snažno trčala, ma koliko grabila, ma koliko vjetra davala svojim petama… tu su, a ja dok tako trčim, i uz i niz vjetar, više ne znam trčim li bezglavo od njih ili – k njima u zagrljaj.

Pa mislim gorko: “Poginut ću. Na koncu ću maestralno poginuti u nekoj lovačkoj priči. Ili još gore: basni bez pouke.”

Dugo me nisu puštali, dugo… Čula sam ih i na sljedećem zavoju, i na sljedećem, i sljedećem, i…

Prošle su me jeseni veprovi ganjali sve dok nisam shvatila da mi kruli u trbuhu.

~

Da, usudim se i pisati dnevnik, sama i po mrklom mraku. Ponekad pišem o nekom davno izgubljenu vremenu, ponekad o tome kako se često osjećam kao zvjerka koja misli da je jedina u šumi od svoje vrste, ponekad zaključim kako su svi naši fantomi u nama, i da se, jednom kad ih tamo razotkrijemo, u čudu pitamo: “Zar je to uistinu bilo To?” ali ovo uistinu nije bilo to. Nijedno od pobrojanog. Možda sve.

Ono što znam je da sam ih na prazan želudac, ali prave pravcate – opet srela jutros. Da sam ostala živa. I da sam, pokušavajući ga unaprijed spasiti, i opet izložila svoj dan dok on još nije ni znao za sebe. A sada, dok pišem svoj dnevnik, vidim da u njega rutinski pucam još jednom. Sve skupa – dvaput.

Jedino… u mojim pričama, osim ako nisu lovačke, ako nisu o veprovima – povijest se ne ponavlja.

Ni jednom.