Koliko sam puta okidala s boka : anatomija promašenog | Suzana Matić

CRTE LICA

 

Znam preživjeti opasne snove. Neke prohodam budna. Neke – u snu.

 

~

“Ovo mjestašce je opasno, jer rađa žudnju za posjedovanjem”, napisala je poljska spisateljica Olga, a ja sam noćas u svom maloumnom snu šetala zimskim Krakōwom iz mladosti, onim nestvarnim, snježnim i hladnim kojim su me vodile Beata i Agnieszka i u kojem sam se smrznula za cijeli svoj život i ugrijala za još sljedeća tri, a onda na povratku iz njega provela jednu opravdano neprospavanu noć na granici, na kojoj je jako tvrdoj, jedan debeli carinik zemljanog mirisa nakon što je golih ruku isprepipao moju meku odjeću u koferu… i cvjetne haljine i futrane grudnjake – posegnuo i za čvrsto zatvorenom kutijicom s mojom skupocjenom kremom. Otvorio je iskusni podizatelj isukane rampe čvrsto stisnutu kutijicu u samo jednom brzom grifu, onjušio je znalački, a onda uronio i svoj debeli dlakavi prst u nju i provrtio ga po kremi za lice; za baš ono lice koje je prvo dugo opservirao i uspoređivao s onim na papirnatoj fotografiji u pasošu, i iz kojeg je, da li ovog ili onog, sada zbilja ne znam, ali očigledno mladog i opasnog – iščitao, činilo se – defaultnu spremnost na sve, pa joj u skladu s klišejom službenog lica u koje je bio funkcijom impliciran – odlučio stati na kraj. Umočio je debeli carinik svoj suhi srednjak do korijena u tu djevičansku kremu bez dodanih mirisa i konzervansa, i namijenjenu osjetljivoj koži osobe koja cijeli život ima preosjetljivu, tražeći baš kod njezinog – najmlađeg od svih lica u autobusu – neku vrijednost koja pripada njemu, a ne njoj i koju ona, kad već ne među crnim gaćicama i debelim puloverima, tko zna, možda u svojoj maloj kutijici iznosi skrivenu iz njegove zemlje drsko sakrivenu. Iz zemlje koju je samo posjetila i u kojoj nije bilo ničeg za iznijeti.

Danas mislim: bio je dobar čitač lica taj carinik, čak izniman rekla bih – dobro me odabrao i bez greške anticipirao. Ali ni on nije mogao dokučiti da je moja strast za posjedovanjem druge vrste. Da ću preko svih svojih granica, neožudotvorena, skrivena iza nedužnog izgleda i nikad ulovljena, čitav život švercati tek robu od neprocjenjive vrijednosti. Onu koju ni jedan carinik nije obučen pronaći. Sjećanja i osjećaje.

Sve do ovih dana – sve što nemam ja sa sobom nosim. Nekad je to san. Nekad je to – u snu. Ali ako su sredstvo i cilj isti, motiv i nije bitan.

Noćas, u srcu ljeta, šetala sam zimskim Krakówom iz mladosti. Ujutro sam pred ogledalom lagano utrljavala svoju kremu za zrelu kožu u lice u koje sam ja sudbinski implicirana i pokušavala njome zagladiti i tragove jastuka koje mi je san ostavio na obrazu. Gledala sam u te proizvoljno urezane linije koje su me premrežile i pitala se koja je od njih poljska granica. I koliko bi ih bilo da svaka predstavlja neku granicu iz života koju sam prešla. Onda sam se svim silama trudila izbjeći tu matematiku. Linije sna i tako su već utonule u svakodnevne crte mimike.

Sad još samo da se maskiram u poštenu osobu.

 

~

Svi snovi imaju granice koje buđenjem postaju nepremostive.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.