Koliko sam puta okidala s boka : anatomija promašenog | Suzana Matić

PLUĆA

 

Sjedimo u našem kafiću. Na sceni se može vidjeti stol s dvije prijateljske kave – crnom i bijelom, i jednom kutijom cigareta.

Pitam: “Pa kako baš uvijek ponovno propušiš nakon tri mjeseca? Mislim, onda kad si već čista, kad si skinuta, kad imaš zalog toliko dobrih dana iza sebe… Ne razumijem to.”

Kaže: “Nemam pojma… Meni se kriza povećava, a ne smanjuje. Tri mjeseca su moja mjera. U početku me fura snaga odluke, i nakon tri mjeseca ja sam na svjesnoj razini već nepušač, ali gle… ja čak i ne kontam da sam nervozna i da je neki đav’o u meni sve dok mi netko sa strane ne kaže – daj zapali molim te, prije nego nekog ubiješ.”

Mislim: “Bože kako sam sretna što ne pušim.”

 

~

Navečer sam tražeći nešto drugo u jednom izgubljenom vremenu naišla na hrpicu zaboravljenih, gusto ispisanih papira. Ležali su u rinfuzi, neki slijepljeni, drugi rasuti, nigdje na vidiku nije bilo kutije s otisnutim upozorenjem, mjeseci su ih osušili, poravnali i ublažili, ali zrak je svejedno zamirisao poznatom aromom.

Gledala sam ih neko vrijeme, a onda tankim prstima izvukla jednog i savila ga u vlastiti fitilj. Smotala sam jednu ovisnost bez filtera brzim iskusnim nezaboravljenim pokretom desne ruke, prinijela je usnama, zatvorila oči i povukla duboko…

Ne znam što je dalje bilo. Zoru sam možda dočekala za stolom punih pepeljara i žutih pergamenata. Možda su me pekle oči. Možda sam nekoliko listova tijekom noći proglasila “zadnjom”. Ne znam. Ujutro sam uživala svoju jutarnju kavu bez cigarete, a onda se na prstima išuljala iz stana koji je mirisao na dječje snove, jagode i mentu.

“Bože kako sam sretna što ne pušim.”

 

~

Šest mjeseci poslije iz scene u kafiću izbrisane su cigarete sa stola. Pričam joj o tome.

Kaže mi: “Znaš, ti si kao svaka zakleta nepušačica zaboravila da cigaretu treba prvo zapaliti.”

Smijemo se punih pluća, iako obje znamo da bi rendgen mog nepušačkog toraxa pokazao tamnu sjenu jednog nejasnog muškog profila.

 

~

Nekad mi nedostaju cigarete, iako nikad nisam pušila. Ostatak vremena mi nedostaju ljudi koje ne poznajem.

Ljubav traje tri godine, niječe se tri puta prije nego pijetlovi u zoru zakukuriču, a đav’o u nama se budi svaka tri mjeseca, i to je sve što sam spremna priznati o svom plitkom disanju, boljkama na liniji ošit/grlo… ovisnostima, o tome u kojoj ruci držim cigaretu, zašto pušeći dobijem žulj od pisanja i koje je moje oblake napravio dim.