Koliko sam puta okidala s boka : anatomija promašenog | Suzana Matić
PLUĆA
Sjedimo u našem kafiću. Na sceni se može vidjeti stol s dvije prijateljske kave – crnom i bijelom, i jednom kutijom cigareta.
Pitam: “Pa kako baš uvijek ponovno propušiš nakon tri mjeseca? Mislim, onda kad si već čista, kad si skinuta, kad imaš zalog toliko dobrih dana iza sebe… Ne razumijem to.”
Kaže: “Nemam pojma… Meni se kriza povećava, a ne smanjuje. Tri mjeseca su moja mjera. U početku me fura snaga odluke, i nakon tri mjeseca ja sam na svjesnoj razini već nepušač, ali gle… ja čak i ne kontam da sam nervozna i da je neki đav’o u meni sve dok mi netko sa strane ne kaže – daj zapali molim te, prije nego nekog ubiješ.”
Mislim: “Bože kako sam sretna što ne pušim.”
~
Navečer sam tražeći nešto drugo u jednom izgubljenom vremenu naišla na hrpicu zaboravljenih, gusto ispisanih papira. Ležali su u rinfuzi, neki slijepljeni, drugi rasuti, nigdje na vidiku nije bilo kutije s otisnutim upozorenjem, mjeseci su ih osušili, poravnali i ublažili, ali zrak je svejedno zamirisao poznatom aromom.
Gledala sam ih neko vrijeme, a onda tankim prstima izvukla jednog i savila ga u vlastiti fitilj. Smotala sam jednu ovisnost bez filtera brzim iskusnim nezaboravljenim pokretom desne ruke, prinijela je usnama, zatvorila oči i povukla duboko…
Ne znam što je dalje bilo. Zoru sam možda dočekala za stolom punih pepeljara i žutih pergamenata. Možda su me pekle oči. Možda sam nekoliko listova tijekom noći proglasila “zadnjom”. Ne znam. Ujutro sam uživala svoju jutarnju kavu bez cigarete, a onda se na prstima išuljala iz stana koji je mirisao na dječje snove, jagode i mentu.
“Bože kako sam sretna što ne pušim.”
~
Šest mjeseci poslije iz scene u kafiću izbrisane su cigarete sa stola. Pričam joj o tome.
Kaže mi: “Znaš, ti si kao svaka zakleta nepušačica zaboravila da cigaretu treba prvo zapaliti.”
Smijemo se punih pluća, iako obje znamo da bi rendgen mog nepušačkog toraxa pokazao tamnu sjenu jednog nejasnog muškog profila.
~
Nekad mi nedostaju cigarete, iako nikad nisam pušila. Ostatak vremena mi nedostaju ljudi koje ne poznajem.
Ljubav traje tri godine, niječe se tri puta prije nego pijetlovi u zoru zakukuriču, a đav’o u nama se budi svaka tri mjeseca, i to je sve što sam spremna priznati o svom plitkom disanju, boljkama na liniji ošit/grlo… ovisnostima, o tome u kojoj ruci držim cigaretu, zašto pušeći dobijem žulj od pisanja i koje je moje oblake napravio dim.
Sadržaj
(Dentes canini)(Početak bez tijela / Prvi glas)
(Ženska povijest u muškim rukama)
(Palac u zraku, a krivi ostali prsti)
(Pluća)
(Pluća kad snize kriterije)
(Schulteove stanice)
(Implantat za grudi / Nisu krv suze)
(Srce kad posrče /
/ Dok ima niti vretena daleko doguraju)
(Lovačka… na prazan želudac)
(Lovačka priča… iz ženskog dlana)
(Licem u lice)
(Rebra)
(Devetka, ali nematematička)
(Target ispod pojasa)
(Gležanj)
(Leđa / Nesporazum sa Suncem u osam točaka)
(Kažiprst na obaraču)
(Leđa u negativu)
(Žalac)
(Rame… i sve njegove nemogućnosti)
(Kad otkaže respiratorni sustav)
(Crte lica)
(Grlo / Glasne žice bez isolierbanda)
(Oslabjelo uho)
(Duga kosa… ali obojena)
(Volim kroz trepavice)
(Organi vida)
(Glandula lacrimalis… za umjetne suze)
(Krila od pojasa naniže)
(Stopala)
(Bolja stopala)
(Knedla u grlu / Globus hystericus)
(Znak od rođenja… s odgodom djelovanja)
(Pik-spas za sve osim livog… koljena)
(Koljeno I)
(ABS)
(Violinski ključ za oba koljena)
(Patela a.k.a. lebdeća kost…
i nešto tejpinga/tajpinga po njoj)
(Oklop)
(Glava gore)
(Oklop II)
(Korpus 90-60-90… u ormaru)
(Škrge)
(Srednjak u zrak)
(Suzni film)
(Okrenuti i druga leđa… pisanju)
(Opet drinim krive prave / Drugi glas)
(Koliko sam puta okidala s boka)
(Zaspala noga)
(Jaje)
(Šaka… u zraku)
(Ženska ruka… i ona koja piše)
(Moje tijelo tvoja kuća)
(Gola kritika do kosti)
(Prekrižena bedra)
(Prsti u djetelinu)
(Appendix)
Impresum