Koliko sam puta okidala s boka : anatomija promašenog | Suzana Matić

RAME… I SVE NJEGOVE NEMOGUĆNOSTI

 

Okrznuo ga je donjom, onom okrutnom usnom, a onda pogledao kao da ga tek sada prepoznaje i rekao: “Ovo tvoje rame… moje je”.

Mogla sam, recimo, ispričati priču o tome kako sam ga slomila na skijanju, pa onda pet dana skijala sa slomljenim – ignorirajući vrisak nevoljenog tijela zato što je srce htjelo što je srce htjelo; o tome kako otada na tom istom visokom mjestu imam povišeni prag osjetljivosti na promjene neba, pa po bolnom oćutu u korijenu desnice, zbog još jedne preosjetljivosti koja drugima nije dana, osjećam zimu pred ljetnu oluju.

Mogla sam to rame bilježiti svojim i pričom o malim ženskim torbicama, a u male ženske torbice stane čitav jedan veliki ženski život plus – ruski pisci… da bi čuvali mjesto za jednu po defaultu žensku glavu u torbi; o torbicama sa životnom za zlunetrebalo prtljagom, koje sam, zbog preuskih ramena s kojih bi spuznule – uvijek radije nosila u čvrsto stisnutoj šaci.

Ili predajom o tome kako je ona bijela haljina koja lako “spuzne s ramena” – haljina po mjeri moje predaje.

Ili malim štiklecom s izbočene kosti za slijetanje ptica na koju bi mi slijetala moja pripitomljena tigrica koju bih onda vodila na zajedničko tuširanje; kukavnim ženskim priznanjem da volim obrazom dotaknuti golu put vlastitog ramena.

Ili pričom o tome kako je isto to trusno rame kad dođe do pitanja plača, jer ramena uvijek potresa plač, a plač ovdje baš nikad nije bio u pitanju – ono prijateljsko rame za plakanje na kojem će se svaka tuga utažiti.

Ili još jednom predajom koja se ne oslanja na koljena nego se, manje intrigantno, prebacuje s ramena na rame dok pristiže iz onih vremena u kojima mi, kao djeca, eto nikad, ama baš nikad nismo igrali “kamena s ramena”, ali mi je ona igra “lanca probijanca” ostala u bolnom nezaboravu, jer baš su svi baš uvijek probijali taj lanac na mom locus minoris resistentiae; na mom – najslabijem mjestu; na predvidljivom mjestu manjeg otpora u tom kao i svakom drugom čvrstom lancu; pa me skidali – skidali s njega kao privjesak, i vodali me, ratni plijen, od jedne do druge utvrđene linije, pa onda nazad… unutar kontura igre u kojoj sam bila i mračni predmet želje i meko tkivo, i najslabija karika i najpoželjniji trofej. A ona velika bol brutalnog probijanja, čim muškijeg tim brutalnijeg – u razini moje zgrčene ženske šake postavljene na putu nekoj od navrlih snažnih muškosti – imala je svoj korijen u jednom dalekom i slabom ramenu iz kojeg bi mi se u tom času čupala slaba ruka. Slamalo krilo.

Ili je ipak bilo najviše moje u svim onim pričama u kojima si nisam dozvolila spustiti taj pokretni most jedne utvrde i dozvoliti da me se napokon zagrli.

Mnoge sam priče, uhvaćena u pogrešnoj, mogla ispričati.

Ipak, nijedna nije ni upola komplicirana i duga, i u nijednoj nije bilo više moje, nego u onoj, u kojoj sam nakon tisuće riječi, namjesto na svom – nježno istetovirala tišinu na jednom drugom ramenu.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.