Koliko sam puta okidala s boka : anatomija promašenog | Suzana Matić

PALAC U ZRAKU, A KRIVI OSTALI PRSTI

 

Treba slušati nekazano. Otkrivamo manje grijehe da bismo sakrili veće. Pa kad kažem da su mi ramena uska, a stopala ravna, odvraćam pogled s krivih prstiju. A dok govorim da sam sucker za kazalište, sakrivam najveći grijeh. To da sam ustvari totalni sucker za riječi.

Recimo, ono kad sam jedne zimske noći ustopirala čitavog jednog čovjeka. On je, nažalost, učinio lakomislenu grešku i kao svoju treću rečenicu izgovorio: “Ja sam pisac”, a meni se to “Ja sam pisac” zbog greške u sistemu koja seže još iz vremena Slovarice, pretvorilo u “Ja sam PISAC”, i u polumraku auta u koji sam ukoračila, u tom sam času vidjela mitsko biće. I osjetila kako mi je upravo izbijen zrak iz pluća.

Poslije sam u svoju obranu znala reći da sam bila mlada i idealistična. Ipak, danas bi mi obrana bez mladosti koja bi me zastupala, bila nešto slabija. Jer u međuvremenu je Život, iako je nekoliko puta zamalo platio životom – malo toga shvatio. Daljnjim je životom samo potvrdio da idealizam nije nešto što će u jednom času jednostavno prirodno otpasti, onako kako, recimo, otpadaju mliječni sjekutići – mali, razmaknuti i tako skloni kvarenju. Ili udareni blatobran. Niti se dade zamijeniti za bolje. Kao dotrajale gume. Pa iako sam s godinama ispolirala, beskrvna vegetarijanka, te svoje trajne – dentes canini – do visokog sjaja, i razvila preko njih onaj široki osmijeh kojeg se boje svi loši vozači u ovom gradu – ostala sam sucker za kazalište.

S naglaskom na riječi.

A što se priče iz jedne zimske noći tiče, odbila sam poziv u kazalište kao daleko manji grijeh, da bih se potpuno mračno odala grešnim zadovoljstvima druge vrste: sedam se dana nisam vadila iz kreveta. U debelim čarapama što su trebale umanjiti groznicu koja me nije prestajala tresti, pročitala sam sve. I knjige i pjesme i eseje. A onda pristala na kavu. Čitavim sam tijelom, od uskih ramena do ravnih tabana, već unaprijed bila zaljubljena u riječi. Čovjek od riječi se, jer je zakon vrste za sve isti, vrlo brzo strasno zaljubio u tijelo. A kako je ljubav slijepa, zaslijepljen je previdio neke anomalije na istom. Ne taj uspravni, izravni, očiti, sigurni, usred noći bjelodani – palac u zrak. Ne. Pritajene krive prste.

I dok ih gledam kako me vješto odgumbljuju, vidim kako su mi oni takvi; tanki i nesposobni da me ulove u vlastitu figu sretnicu – zadani u svojoj lomnosti, usudu da im je svaki prsten oduvijek bio preširok (pa su brojni izgubljeni u ispiranju sapuna i prije nego je puno vode proteklo), i svom iskrivljenom sjećanju.

A tijelo k’o tijelo, pa i ono koje pokupiš na cesti. Uvijek griješi fizički.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.