Koliko sam puta okidala s boka : anatomija promašenog | Suzana Matić

OKLOP

Ne stajem. Nestajem.

Poznata je stvar da sve doživljavam presnažno. Da uzimam previše – k srcu. I istina je; ja ne znam voljeti osobu, ili mjesto… ili uopće bilo što u dozvoljenim brzinama, nego je to uvijek poput putovanja svemirom brzinom svjetlosti. A to su putovanja koja ostavljaju ožiljke. Zviježđa u glavi, struju u stopalima i taj osjećaj da bih se mogla rasprsnuti ili potpuno nestati uvučena u crnu rupu. I da ne bih imala ništa protiv.

Ja ustvari svakodnevno trčim da bih se usporila.

No jutros nisam trčala. Previše sam se zaustavljala u padove posljednjih mjeseci. Koračala sam sporim i teškim korakom kornjače uz Maksimirsko jezero u ljetnom Zagrebu i tražila natpis koji, rekli su mi, postoji negdje uz tu vodenu površinu.

Kao… Umoljavaju se vlasnici akvarijskih kornjača da svoje neočekivano narasle kućne ljubimce ne puštaju u jezero. Kao… Egzotična vrsta ugrozila je autohtonu barsku kornjaču.

Tražila sam ga odsutno, a mislila o davnoj sebi. Kao… Crvenouha kornjača, koja je najednom nadrasla sva očekivanja, velikodušno joj namijenjeni okrugli akvarij, pa i vlastiti plastron veličine petodinarke.

Nisam ga našla, bolje vidim dok trčim, pa u glavi zato sklepavam svoj. Da mi se nađe pri ruci sljedeći put. Kao… Dragi ljubitelju egzotičnih vrsta. Potrebno je znati nositi se s njima i kad prođe vrijeme prve opčinjenosti. Ili se drži bare i barskih kornjača!

Popodne… guglam kornjače. Kao… Kasno postižu spolnu zrelost.

~

A navečer dok se svlačim i gledam u svoja gola koljena… vidim se i prezrelu i nezrelu. A navečer dok se svlačim… vidim da uistinu više nemam oklopa.

A navečer dok se svlačim… pancirku ne skidam.