Koliko sam puta okidala s boka : anatomija promašenog | Suzana Matić

LICEM U LICE

U dućanu danas, licem u lice neka lijepa žena i ja: bira voće, biram voće i ja, pa se gledamo u međuzalogajima između odabranih komada jabuka i mandarina koje ubacujemo svaka u svoju vrećicu, jer znamo se odnekud, jasno je k’o dan, i jasno je i da napregnuto mislimo isto, da pokušavamo onu drugu smjestiti u “kontekst”, posve bezuspješno.

Poslije se opet srećemo među jogurtima, pa onda treći put na blagajni, i tamo ona više ne izdrži nego me pita: “Otkud se znamo nas dvije?” a ja kažem: “Ne znam”, pa onda krenemo zajednički prevrtati povijest i eliminirati redom; i kvart i školu i faks… nije, nije, nije, a ja nisam iz farmacije i ne opskrbljujem nju liječnicu lijekovima, a nije me, bogu hvala, ni dobila u ruke bolesnu, pa da sam joj onda zauzvrat uslikala djecu da im portret visi u ordinaciji, a ni ta njezina djeca, otkrivamo zajednički, ne idu u istu školu kao moja, a bome nisu išla ni u isti vrtić… Na kraju posustanemo. Kažem: “Pojmanemam, ali meni stalno zvoni kao da smo bile skupa na nekom tulumu”, a ona onda pita: “Je’ bar bio dobar taj tulum?” a ja kažem: “Bio je nevjerojatan… Bio je baš ono nevjerojatan, zato ga se ni ne možemo sjetiti”, i onda se pogledamo i smijemo se, a ona kaže: “Može tulum! Kupujem… I can live with that!” a onda se smije i blagajnica koja je sve to napeto slušala i vidi se da joj je sada pao kamen sa srca, vidi se da je sada zadovoljna s nama objema, pa kaže: “Bravo cure!”

Prije nego smo se rastale potpuno iskreno smo si poželjele još puno takvih tuluma, a ja sada ne znam jesam li se na toj blagajni, s plaćenim jabukama u ruci, više obradovala prepoznatoj njoj ili – sebi.