Koliko sam puta okidala s boka : anatomija promašenog | Suzana Matić

PREKRIŽENA BEDRA

 

Pronašla se ujutro kako leži na leđima u zelenoj spavaćici. Lagano se okrenula na bok, da u skvrčenom i manje izloženom položaju bolje sagleda i večer prije i svoja bedra. A večer prije, klišej: na njezino lijevo bedro položio je svoje prste.

“Lijepa si”, rekao je, a njegove su riječi i oči pretvorile to u istinu. Ali taj pokret… Pa je sklonila ruku i odlučila pobjeći prije ponoći, sačuvati i djelomičnu čaroliju i obje cipele.

Muškarcima je lakše. Ženska odjeća krojena je tako da poslije ponoći otpada sama od sebe. Tada čak i uske traperice lako spuznu: srolaju se niz dva usklična stupa za nepokolebljivo stajanje na zemlji, sliju u toplu baricu oko bosih nogu.

Kada je repeticijom nekoliko puta odradila sve scene tako da je bila sigurna da ih zna napamet, da si je osigurala znanje koje moraš znati i u pola noći, pogotovo u pola noći, znanje potrebno za neku buduću, a prošlu nepredvidivu sebe, ulovila se sna koji ju je ostavio na leđima u zelenoj spavaćici. Sanjala je da joj ispada kosa i sada, dok je gledala u nekoliko vlasi na jastuku koji je cijelu noć bio preklopljen pod glavom i koji dugo nije odigrao nijednu drugu ulogu u tom krevetu, zapitala se u kom se času izgubila ona slabo skraćena i neophodna udaljenost između nje i tumačenja, simbolike, misterije. Kada su to noćni snovi postali ovako vulgarno nedvosmisleni? I kako joj je to uopće promaklo? Ipak, osjetila je neko nejasno, gotovo nastrano zadovoljstvo zbog toga.

Spavala je dugo. Kad bi nekom rekla da se ne sjeća kada je tako dugo spavala, bila bi to živa istina bez pretvorbe, ali srećom nije bilo nikog tko horizontalno diše uz nju i tko bi je to mogao pitati. Pa je, namjesto da dijeli gorke istine kao jutarnje kroasane koji po užitku odmah ulaze u bedra, grizu savjest i nagrđuju ljepotu – još jednom sagledala vlastita koja joj jutros nisu predbacila ništa, pridružena tek sama sebi pod porubom zelene spavaćice.

Sjetila se kako se jednom, tih i tih godina, sva besprijekorno “nacrtana” i namazana vratila u stan, kako je tamo zadrla u svoju kozmetičku torbicu još jednom, izvukla eyeliner, podignula porub male crne haljine i na bijeloj koži lijevog bedra napisala: “NE!” i tek onda izašla na novi ispit. Zrelosti. Jer u vremenima još neutvrđenih znanja bio je to više skriveni šalabahter sebi, nego transparent protiv drugog.

No sada je situacija bila čista, bedra su bila čista, savjest je bila čista i prije nego se protegnula i iskočila iz kvadratnog kadra twin beda prevelikog za skvrčeno ležanje u jedno, rekla je glasno: “Čestitam! Zaslužila si lijep dan!”

Onda se sjetila još nečeg, zastala, pa zadnju rečenicu polako ponovila još jednom.

Ne zbog potrebe za uvjeravanjem i ponovljenim nutkanjem iz usađene bojazni da će si obećano onda naknadno uskratiti. Ne. Uvjerenje je bilo tu i razlozi i želja za nagradom, a jedina je bojazan i tako ostala s one strane ponoći, nego – više kao mali pokus. Ili možda vještačenje jučerašnjih događaja iz pozicije nekog (još) boljeg sutra.

Rekonstruirala je svoj glas u tišini sobe. Onaj “vanjski” glas, koji je nositelju uglavnom nečujan i nepoznat, osim kroz svjedočanstva. Recimo za njen su više puta rekli: “Imaš uskličnike u glasu”, a onda bi se razočarali sadržajem. Pa evo – i to jučer. Sjetivši se, u ustima je još jednom oblikovala iste jasne vokale i smrvljene suglasnike koje je nekoliko sati prije izgovorila nagonski, ali sada pažljivo i koncentrirano, kao hranu koju još nije okusila i sad joj pokušava odrediti okus. Puževi? Kamenice? Brie? Nar? Ne! Ne! Ne! Nije pronašla baš nikakvu trpkost. Vjerojatno se to jučer ipak radilo o uskličnicima izraslim iz onih na kojima je čvrsto i prisebno stajala na zemlji dok je sjedila u autu. Mislim, njih ne možeš ponovno apsolutno točno odrecitirati u twin krevetu koji služi samo kao okvir za potpuno samostalno sagledavanje bedara. Tako uvjerljivi uskličnici ipak traže – muškog slušatelja.

Ali sto posto je sigurna da nisu bili pakosni. Samo ih je, poput stijega, duboko i slavodobitno zabila na kraj jednog vremena koje joj je tek napola pripadalo, jer je barem jedno njezino bedro uvijek bilo željno i htjelo prijeći crtu. Crtu koju je navečer, pred izlazak, unaprijed povlačila svojim imaginarnim eyelinerom – između vozača i suvozača ili linijom visokog pulta u malom kafiću za kojim će nasuprotna uskoro sjediti ili bi njome naglašavala već udizajnirani utor na polovici dvosjeda jednog muškog stana, i ti su njeni čvrsti potezi bili i šalabahteri i transparenti, ali… Ali!

Poslije bi srljala u noć demonstrirati znanje i moć koje nije imala.

No, sada je osjetila kako su joj pokreti lijeni, spori i mazni, ali – samo njezini. I osjetila je kako je zelena spavaćica podatna i meka i ženstvena, i kako je, kad je izvana dobro pogleda, na koncu konca i spavačica podatna i meka i ženstvena, i kako je prvi put može zamisliti u nekoj još neodživljenoj sceni koja nije izrasla na već oblikovanom vremenu.

Dok je sjedala za radni stol, podvlačeći prekrižene noge pod radnu plohu, zabila se pod njega duboko, zabila se toliko duboko da joj je rub drvene daske duboku urezao prekriženu crtu preko njenih prekriženih bedara. Gotovo bolnu.

I kao da će ta bolna blizina povećati onu slabo skraćenu i neophodnu udaljenost između nje i tumačenja, simbolike, misterije, rekla je u sebi: “Pisat ću fikciju.”

Onda je napravila razgibavajući pokret prstima, kao pijanist prije velikog koncerta, spustila ih na klavijaturu, udahnula, pa otplesala tipkama:

 

Prekrižena bedra

Pronašla se ujutro kako leži na leđima u zelenoj spavaćici. Lagano se okrenula na bok, da u skvrčenom i manje izloženom položaju bolje sagleda i večer prije i svoja bedra. Večer prije, klišej: na njezino lijevo bedro položio je svoje prste.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.