Koliko sam puta okidala s boka : anatomija promašenog | Suzana Matić

KRILA OD POJASA NANIŽE

 

M. mi na kavi kaže da joj anđeli pomažu pronaći parking.

Znamo se iz vremena kad smo se, kao djevojčice, vrtjele u školskom dvorištu i širile ruke i suknje da vidimo čija krila su veća. Poslije nam je životo postao još vrtoglaviji, ali odonda, i metaforički, ali i na terenu… strmom i vertikalnom – držimo čvrsto jedna drugu, a ne više suknje u žilavim rukama, jer naše je prijateljstvo uza sve moguće spone, neraskidivo povezano još i konopima za penjanje. Ipak, osim kad me zihra na nekoj visokoj stijeni, ona je ta koja mene spušta na zemlju. Bila sam krošnja, ona deblo i korijen, bila sam halucinacija, ona statistika, bila sam visoki rizik, ona spasonosna polica. Gledam je zaprepašteno.

Kažem: “Nisi normalna”, ali opet, dok me gleda tim svojim očima ujedinjenim u pogledu koji i svaku mušku sumnju uvijek zatre u korijenu, dok i mene gleda nehotice anđeoski nevino, ne mogu ne pomisliti: “Naravno da ti pomažu. S tim tvojim licem i njih si prevarila da si jedna od njih.”

Kaže: “Zašto? Nisi nikad pokušala? Ja tako stalno. Evo i maloprije”, a meni besmisao tih riječi daje dovoljno povoda da zavrtim prstom od sljepoočice visoko gore, nebu pod oblake. “Znaš, otišla si skroz”, kažem, pa slijedim i pogledom putanju geste, “meni je to suludo.” Glas pak spuštam jednu oktavu niže: “A i nepravedno. Kužiš, cijela ta priča s anđelima je totalno nepravedna ako je pogledaš s njihove strane.”

Od onih vrtnji u ograđenom dvorištu do zveckanja žličicom za kavu o stijenke šalice, dok radimo vrtlog svaka u svojoj i sjedimo u našem kafiću U dvorištu, stoput mi je ovjerila kvalitete đavoljeg odvjetnika, ali ovim sam, jasno vidim, ipak ispala iz ograda metafore. Sada ona mene gleda kao da sam   od zemlje.

Nastavljam: “OK, reci ti meni, koliko često ti anđeli, koji nas kao čuvaju, mogu biti zadovoljni s dodijeljenim čovjekom? A da uopće nisu imali mogućnost izbora.”

Kaže: “Znaš, kao i obično – ti nisi normalna.”

“Možda. Ali svejedno, meni vjerovanje u anđele nikad nije bilo opcija. Jednostavno previše vjerujem u izbor.”

Kima glavom, zna me dobro, ali ipak, njezinim licem već se širi osmijeh koji svoju nesputanost duguje baš tome, baš toj krilatici znam te ptico, i ne može ga zatomiti (vragolastog?), dok blagim glasom izgovara hinjeno pomirljivo: “Naravno da u izbor. I tek nešto malo u Perzeja.”

Smijem se i ja. Kažem: “OK, slažem se. Nije ni znanstveno utemeljeno ni politički korektno. Ali znamo da ni ja nisam baš neka Andromeda. Ako sam već vezana za neku vražju stijenu, od čekanja krilatog lika koji će me uparkirati među zvijezde mislim, meni je ipak imanentnije penjanje uz nju.”

 

~

Navečer dok guram konope za naš penjački vikend u ruksak kao debele zmije na Meduzinoj glavi, paralelno mislim kako okomite stijene u životu nekako ispadnu češći parking od zvijezda; i mislim opet kako smo se onda davno vrtjele u onom školskom dvorištu, i kako jedna od nas eto nikad nije stala; i mislim kako su mitovi simbolički, ali život nije, pa ja u svom kad govorim o vezivanju i konopima uglavnom mislim na nemogućnost pada, a ne na neku drugu moguću jako napetu vrijednost pojmova; i mislim kako je u konačnici i ta osmica jedan baš jako, jako važan čvor, pa čak i onima koji ih pišu grbavo, a kroz život kroče u spiralama, i na koncu mislim kako ću nas sutra bez problema parkirati u Paklenici, a poslije će me M. i opet zihrati, moj prelijepi lagano promiskuitetni anđeo ogrezao u zemaljske grijehe koji puši, psuje, i s lakoćom popravlja svijet na čelu jedne institucije, ali ima pune ruke teškog posla dok skrbi o perolakoj meni koju joj je sudbina povjerila, jer ja, slijedeći svoju, biram teške smjerove i stremim nekamo pitajboga kamo, ali samo da je prema gore, da nije u dodiru sa zemljom, da je nedostižno. I mislim još i o tom Perzeju, i pitam se zna li mit kada u njega kao u dubok bunar želja upadne neka ljudska sudbina… ili se noktima drži pripijena uz njegove visoke stijene?

Ne znam. No herojski mitovi traže heroje, pa i kad su to tek vikend penjačice, traže heroje barem trećeg reda, i ja uglavnom u drugoj polovici tekućeg mita, premještena iz srca scene u treći red balkona ili čak na neku visoku stijenu, racionalizirana razrijeđenim zrakom – sama sebi kažem: “Pomisli, u mitu su i tako svi likovi mitski i možda bi tip u okomitoj stvarnosti u kojoj ne bi bio krilat i začet kišom bio nesposoban i za elementarno pentranje. A i tko zna što bi tada činilo sadržaj njegove torbe.”

Da strah me i pomisliti.

Pa se onda ipak zbrojim, i oduzmem – i anđele i Perzeje, i još noktima zgulim ostatke smole što sam je polijepila po leđima nesuđenih Ikara, a na kraju razmontiram i vlastita krila.

U krušljivoj stvarnosti u kojoj su padovi sa stijene više trotočke, nego masne crne točke, u času kad su ona ipak malo oprljena suncem jako dobro dođu i vlastita stopala. A ja i tako više od svega volim hodati bosa.

 

~

Zapetljanu raznobojnu užad i klupko živih misli, prene me zvono.

“Spakirana? Znaš da smiješ zaboraviti sve osim konopa i penjačica.”

Šutim kratko, tražeći pogledom svoje penjačice za hod po stijenama, pa ih lociram na najdonjoj polici. Dok ih stavljam u torbu povrh konopa, kažem:

“Reci mi, onda u školi kad smo se vrtjele… Jesmo li ikada bile bose?”

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.