Koliko sam puta okidala s boka : anatomija promašenog | Suzana Matić

APPENDIX

Nakon što je u istim mjesecima izgubila izvrstan vid i povratila dobar glas, nakon što je rezala pramenove s glave pune kovrča četiri puta u deset dana, od čega dvaput sama i ni jednom nakon ne odlučila – pustiti kosu, nakon što je dobila kilu i pol, nakon što je lažju obojila prve sijede da bi se vratila iskonskoj istini, pa se bacila fajterski u drugu krizu srednjih godina… sa sretnim ishodom, blistala tri dana zaredom iz golog inata, izborila si 76 komplimenata, pa rekla: “I still have it!” i “Ajmo sad nešto za stvarno”, nakon što si je, gledajući svojim očima u jedne druge i opet priznala da nije šutnja sve što sija, nakon što joj je licencirana osoba rekla da jedna od njenih ljubavi po svojim simptomima nije bila ljubav nego prije klasični srčani udar, nakon što je svojim usnama i opet poljubila ovlaš i neiskreno, ali nije on the first date, nakon što je maznim glasom od srca rekla i neke laži, nakon što si je milijunti put potvrdila da kompromis ne pije vode, bar ne kod nje, a da njenom grlu škodi hladna, nakon što je prošetala bezglavo bosa i s golim gležnjem u najprvom planu, bolno oćutila koliko je nepodnošljivo puno onih koji jedva čekaju zagristi do krvi… točno jedna, i koliko je nepodnošljivo malo onih koji je cijele i jako vole… baš jako velika brojka, nakon što je pustila da s ramena spuzne maskirna košulja, pa izišla iz šume… lakonoga breza, nakon što je stavila crveni ruž i golih leđa zakoračila u plavu gradsku noć puna seksoće, životne mudrosti i nepodnošljive postojanosti lakoga… napisala je o sebi i ono što je mislila da nikad, ali ama baš nikad neće.

Napisala je:

– Nikad ne bih mijenjala ovo što sada znam, za ono što sam imala onda

… ili nisam.

A da je to i mislila…

~

“Kušaš granice jutros, draga?”

“Ne. Pišem.”