Koliko sam puta okidala s boka : anatomija promašenog | Suzana Matić

SRCE KAD POSRČE /
/ DOK IMA NITI VRETENA DALEKO DOGURAJU

 

Mjesto na kojem me crpi srce… iscrpilo se. Trčim svakodnevno. Daleko i visoko šumom uz čiji rub živim. Godinama. Tijelo mi je vretenasto, bedra pokretna. Neki dan mi je sasvim ozbiljno rečeno da ne smijem prestati. Mogla bih, navodno, umrijeti od – prevelikog srca.

Dio đavolje logike je to da sam dijagnozu dobila u času kad sam osjetila da srca više nema. A da li zahvaljujući trčanju, ili neovisno o njemu, ali ispade nekako da sam osim vretenastog tijela zaslužila i lakoubodnu vretenastu ćud.

Pa govorim rečenice koje počinju s – “Gle…” a dok olako kažem “sljedeći put”, ne vjerujem u “sljedeće” jer mi “ovo” ne znači dovoljno.

 

~

Ja i ne znam što se točno dogodilo s mojim srcem. Jedino što znam jest da ono već dugo nije u igri.

Možda sam ga, izraslog na stranicama omiljenih djevojačkih knjiga, zajedno s nekom od potisnutih teških – iščupala van, da više nemam čime preskočiti otkucaj. Ne znam, kažem. Više od svega nosim potisnuto sjećanje kako sam ga u jednom času svila u cigaretu bez filtera i ugušila se, a opušak onda ugasila u nekoj pepeljari. A ovo, koje mi je naknadno podmetnuto (kao terapija za odvikavanje?), tek ono me otrovalo. Vidi iskrivljeno, trotočke nadopunjava u šesterokute, ne valja mu ritam, ne valjaju mu stihovi, nema nositelja poezije.

Ono moje srce, njega pamtim jako dobro. Bilo je hiperaktivno, nemirno, burno i inatljivo, i sakriveno ispod malih bijelih grudi – tratilo se do zadnje kapi krvi… u pjesmama bez iskustva, dok je naizgled udaralo samo u crne tipke s hinjenim poremećajem pažnje i bez imalo osjećaja, i uporno im lagalo: “nisam tvoje”, pa i onda kad su ga nježno dirali. Uvijek u paničnom strahu da će me otkucati, da će negdje isplivati da jedino želi baš – “pripadati”, kukavno me izdalo previše. Dva puta.

Ali svejedno. Nekada mi toliko nedostaje da mu se ne usudim izgovoriti ime.