Koliko sam puta okidala s boka : anatomija promašenog | Suzana Matić

OSLABJELO UHO

Možda jer me baš sve oko mene pokušalo nadglasati, drugačije si to ne mogu objasniti, ali njemu sam rekla glasno i jasno: “Stavit ću te u priču.”

No eto… poslije su se dogodile neke protupriče koje su me odvukle i od te… i od pisanja. Ipak, to kako mi je na tom čudnom mjestu na kojem su sve žene lijepe, svi muškarci samopouzdani, svi se vole mlako, a glazba trešti i tjera te da se, sve u svemu, osjećaš kao potpuno neprilagođeno ljudsko biće… tog petka na subotu, tako neprilično premlad na mlad – na uho izgovorio Mikin Epilog, pa onda još Majakovskog… Oblak u pantalonama… bilo je to tako nekako… nevjerojatno.

Tjedan dana poslije na istom sam mjestu i s istog uha izgubila najdražu naušnicu. Onu koja je godinama, u mojim blistavim večerima u kojima nisam pisala nego samo sama sjajila, pisala slobodno i namjesto mene zveckavim slovima po mojoj ušnoj školjki. Pomislila sam: “Eto, to ti je zato što nisi napisala tu priču. Riječi gladna, ostala si riječi dužna.”

Ili mi je oslabjelo uho.