Koliko sam puta okidala s boka : anatomija promašenog | Suzana Matić

OSLABJELO UHO

 

Možda jer me baš sve oko mene pokušalo nadglasati, drugačije si to ne mogu objasniti, ali njemu sam rekla glasno i jasno: “Stavit ću te u priču.”

No eto… poslije su se dogodile neke protupriče koje su me odvukle i od te… i od pisanja. Ipak, to kako mi je na tom čudnom mjestu na kojem su sve žene lijepe, svi muškarci samopouzdani, svi se vole mlako, a glazba trešti i tjera te da se, sve u svemu, osjećaš kao potpuno neprilagođeno ljudsko biće… tog petka na subotu, tako neprilično premlad na mlad – na uho izgovorio Mikin Epilog, pa onda još Majakovskog… Oblak u pantalonama… bilo je to tako nekako… nevjerojatno.

Tjedan dana poslije na istom sam mjestu i s istog uha izgubila najdražu naušnicu. Onu koja je godinama, u mojim blistavim večerima u kojima nisam pisala nego samo sama sjajila, pisala slobodno i namjesto mene zveckavim slovima po mojoj ušnoj školjki. Pomislila sam: “Eto, to ti je zato što nisi napisala tu priču. Riječi gladna, ostala si riječi dužna.”

Ili mi je oslabjelo uho.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.