Koliko sam puta okidala s boka : anatomija promašenog | Suzana Matić

POČETAK BEZ TIJELA / PRVI GLAS

Na početku znaš samo: ovo je moj glas, mogu zvati, doći će. Učiš: poslije glasa dolaze ruke koje drže.

~

Prije puno godina probudila sam se iz anestezije na operacijskom stolu, preuranjeno, puno preuranjeno, jer su me krivo procijenili, jer su me na neki način “podcijenili”, čitali su moju krhkost na vagi, nesvjesni moje rezistencije, ne znajući ništa o tome da živim u tijelu koje se ne da, ne da se ni snu, ni umoru, ni statistici, podcijenili su me… kažem, i ja sam se probudila prerano iz tog sna bez sna u koji sam bila nasilno uvedena, probudila sam se bez tijela – nemam prstiju, nemam ni ruku, ni nogu nemam, ni kapaka za trepnuti, pa eto… nisam tada ni trepnula što ničeg više nemam, što se sve što sam još prije nekoliko sati bila JA sada skupilo na veličinu baklje u grlu… i bio je to prvi put u životu da nisam imala tijelo nego samo bol, kasnije bolne bestjelesnosti bile su puno literarnije, i pokušavala sam vikati iz tog gorućega grla koje je jedina ja, vikati koliko me bol u njemu nosi… otvorenom i izloženom, dok nečije ruke dodiruju moje glasne žice metalom, tražeći nešto drugo, i boljele su me jako, gole i bez isolierbanda, zaglušujuće jako, ali ja sam bila posve nijema. Nitko me nije čuo.

U meni se u istom danu slomilo i rodilo nešto veliko. Odlučila sam ne zanijemjeti nikada više.

Dozivam svijet i svaki se dan vraćam na naš početak: ovo je moj glas, mogu zvati, doći će. Poslije glasa dolaze ruke koje te drže.