Koliko sam puta okidala s boka : anatomija promašenog | Suzana Matić

ŠKRGE

Svi superlativi su i tako već davno posustali, i ovi i oni, i možda je samo moj mali prst negdje greškom stisnuo enter… ponekad djeluje samotno, ali oni osjećaji ugasli su u mukama, čini se. OK, nisam sto posto sigurna, odvratila sam pogled, znaš da sam pomalo gadljiva na jeftinu produkciju, ali zadnje što pamtim je da smo ih ostavili čvrsto vezane za jarbole, kada se završio pjev, a nije bio razorno lijep, tek toliko. Ipak, šteta pjesme, i one i ove.

Trajno oštećeni ulovili smo i posljednje nadmene bisere pred svinje odbjegle iz oba u školjke okamenjena jezika, i eno ih sada u vitrinama nanizanih do posljednjeg maka na konac. Sve one jeftine riječi prije njih efektno su i dugo propadale u bezdane šutnje, svaka u svojoj neometenoj putanji: u jednom času prestale su se sudarati kao zrnca peludi u vodi u pokusu koji demonstrira Brownovo gibanje. Ti i tako znaš da od fizike uvijek više volim kemiju, a biološki gledano – šutnja je sada srž u kostima naših dijaloga. Ili možda govorimo kroz vodu, tko zna, iako to baš i nema smisla; ne možeš svaki roman isforsirati kao rijeku, niti ja više znam kako se forsira duboka tuga. Dok nas za udove hvataju vlati naših ukrštenih zapretenih misli, vuku k dnu, mi plivamo u potpuno neistraženom mediju.

Kažem ti: “Zamisli sliku: Podivljali tok, nad njim ljubav – krvolok”, a ti misliš: “Da li nas je to što te više ne volim, da li nas je to… Ili to što te možda još uvijek, što te još uvijek malo ipak…”

Ne mogu ti odgovoriti. Gledam u panici kako se utapaš, tako nepodnošljivo dalek, ali uloge su zamijenjene ovaj put.

Sestra Laertova sada imam škrge i znam plivati