Koliko sam puta okidala s boka : anatomija promašenog | Suzana Matić

GOLA KRITIKA DO KOSTI

Imamo šesnaest godina i putujemo vlakom u zimsko Sarajevo. Srednjoškolci zagrljeni, ispremiješani, naslonjeni jedni na druge. Moja mi tadašnja simpatija (i pitam se na kojim je slijepim kolosijecima kostura ovog vremena ostala stajati ta riječ?) i doživotna ljubav mog života, broj 3, koja je onaj dio noći koji već pripada sutra provela klimave glave nestabilno oslonjene na moje šiljato rame, ujutro kaže: “Ti imaš najkoščatije kosti na svijetu.”

~

Puno godina poslije u zimskom sam Zagrebu ponovno vratila svoje pravo ime. Ono jednom izgubljeno; doživotno ime mog života, broj 1. Znala sam na kojim je kolosijecima ostalo stajati, znala sam i zašto, pa bila sam zatravljena daljinom nedogleda u kojem su se spajale paralelne tračnice, ali… A poslije sam se jako dugo i opasno naginjala van samo da bih vidjela koliko sam daleko od njega, od sebe, i mogu li se i kako uopće – vratiti.

Ipak, vratila sam se. Vratila sam ga. A onda sam prespavala cijelu jednu noć. U danu koji se već debelo zvao sutra vidjela sam da se najveće životne promjene ipak ne dogode u neprospavanoj noći okretanja nove stranice s glavom oslonjenom na monitor, pogotovo kad su sve velike odluke i tako uvijek bile samo lažne uzbune, nego – u dubokom snu s glavom uronjenom u jastuk. I nakon te prospavane jedne zimske noći pofutrane perjem, od te se mekoće nešto u meni spiralno slomilo. Vanjskim otvorenim lomom. Ali vidjela sam i to da sam ovaj put ipak puknula drugačije; da nisam puknula samo ja, nego se slomila i sva ta okoštala sadra oko mene koja me pridržavala da krivo srastam. Naspavana i meka, tog sam jutra ugradila čvrstu kičmu u svoju sudbinu. Rekla sam si: “Sljedeću bajku nećeš više graditi od svoga rebra! Tko želi u tvoju bajku, neka donese vlastito!”

O drugim kostima zimus nisam imala tako čvrsto okoštanih stavova.

No evo, zima je opet, sviće, vrijeme je sadašnje, a ja sam maloprije, klimave glave, naišla na ovo:

– Svaki put kad pročitam Ponos i predrasude, poželim je iskopati i opaliti je po glavi njenom bedrenom kosti.

I razgalilo me to, jako, baš jako… mislim, to da je i Twain imao nerazriješenih računa s Jane Austen. I premda njegovi vjerojatno nisu imali nikakve veze s Darcyjem, ipak, ja koja sam si davno u jednoj jako hladnoj zimskoj noći, a u slomljenom srcu ljeta, zadala da po kazni sto puta napišem: “Kriva je Jane Austen”, sada me ova kritika gotovo raznježila. Toliko da sam si priuštila još jednu dodatnu odluku kao kralješak de luxe.

Rekla sam:

– Jednom kad ispričam sve svoje priče, jednom kad se napišem do kraja krajeva, do razgolićenih bedara, jednom kad više nema dalje, jer sam se ogolila posve… sve do kostiju – ne dam ni jednu od njih! Jer ja imam najkoščatije kosti na svijetu. Pa tko od ove zime hoće u moju bajku, neka se ovaj put nacrta s kompletiranim vlastitim kosturom.

A ja ću ga onda nježno pomilovati po bedru.