Koliko sam puta okidala s boka : anatomija promašenog | Suzana Matić

GRLO / GLASNE ŽICE BEZ ISOLIERBANDA

 

U svojim besanim noćima naginjem se nad Marinom kao tužno drvo. Pročitam

U grlu – tu rđa u tjesnacima

I živa so je.

Ja ljubav poznam po glasnici,

Ne ! – po ge-žici

Duž celog tela!

Promrsim: “Jezik pregrizla! Da ti je bar sve zapelo u grlu.” U mojim besanim noćima Marina uvijek govori samo meni.

Poslije, u mojim snenim danima, dok balansiram na svojim životnim žicama i silim se da sporadično padnem s njih… ili s tih glasnih… ili bar s “dobroga glasa” u neimanju boljeg, a bakice se od ispod jezuškristuš križaju – nisam posve sigurna da li je u duru ili molu. Ne znam se uglazbiti sa sobom, ne ide mi to, ne razumijem kako se to može istovremeno biti zadihan i usporen, ushićen i čeznutljiv… eto, ne razumijem. Živim.

Pokušavam, improviziram… s varijacijama, bez mjere, mjera je oduvijek problem, otkucavam se dvoprstno; ta-te-tafa-tefe; tražim si ključ za tonalitete. Za riješiti svaku misteriju na njezinom kraju – treba imati ključ, a možda još i više ako je on poput naopake potkove već u startu postavljen na samom početku crtovlja i ispisan rukom koja i svoje matematičke osmice brutalno spaja od dva kao koljena kvrgava kruga, jako daleko od violinskog ključa u jednom elegantnom potezu.

Violončela diraju u moja slaba koljena, da, ne može se demantirati život, ali ključ moje Larine teme ipak nije smješten tako “nisko”. Mislim, čak i za ovako jako razvijeni sluh za sve ono što život nosi, to bi bio baš jako niski niski start. No iako ne znam koji je ključ, hjah, možda i zato što je brava razvaljivana nezanemarivi broj puta krivoprstom rukom brutalnom prema matematičkim osmicama, nju mogu, kad god to neću – uvijek napipati nježnim muškim prstima. Visoko gore. U grlu.

A sve brže, više, jače mogu i to sama. Baš kao i sve drugo u životu. Sve brže radim ručkove za jednu (1) odraslu osobu, sve više se sama diram na niskim osjetljivim mjestima, sve jače od toga drhtim… neizdovoljena.

Nekad čak i predvidljivo. Recimo: termin uredno uplaćivan podnošljivom mjesečnom ratom – “gitara dvaput tjedno u večernjim satima ponedjeljkom/srijedom”. Tu nikad ne omanem. Pa nakon što je hvatač akorda na žicama izašao iz auta, umiren, jer sam mu rekla da jesam, jesam ikada čula za Nights in white satin – uvijek ponovno osvijestim kako moja tema ima svoje strune baš na tom mjestu. Jer otuda je grleni smijeh, ali i taj gušeći blues osjećaj od gitare, od kojeg bih mogla odletjeti kao (Led) Zeppelin u svoj sky… s velikim limitom.

Jučer, nakon što je napustio auto, gledala sam u to nebo prije gotovo izvjesno besane noći redni broj taj-i-taj, i mislila kako je saten bijel, a moje noći blues, ali i da je taj blue moon uštap ipak jedan jako pretjeran i neekonomičan oblik kad su moji krugovi i tako kvrgavi, i da je u konačnici i sve to s gitarom i žicama, iako uredno uplaćivano – baš jako neekonomično. Jer košta me previše, puno previše.

Onda sam jednim okretom ključa pustila struju i pokrenula i auto i sebe. Out of the blue, cilj je bio jasan i u po bijele noći: trebam napokon prestati traćiti struju u vlastitim žicama. Trebam dječaku, koji već neko vrijeme najviše kredita daje Stonesima, na kredit kupiti električnu gitaru.

Da nadglasa sve što je ostalo od nježnosti.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.