Koliko sam puta okidala s boka : anatomija promašenog | Suzana Matić

GRLO / GLASNE ŽICE BEZ ISOLIERBANDA

U svojim besanim noćima naginjem se nad Marinom kao tužno drvo. Pročitam

U grlu – tu rđa u tjesnacima

I živa so je.

Ja ljubav poznam po glasnici,

Ne ! – po ge-žici

Duž celog tela!

Promrsim: “Jezik pregrizla! Da ti je bar sve zapelo u grlu.” U mojim besanim noćima Marina uvijek govori samo meni.

Poslije, u mojim snenim danima, dok balansiram na svojim životnim žicama i silim se da sporadično padnem s njih… ili s tih glasnih… ili bar s “dobroga glasa” u neimanju boljeg, a bakice se od ispod jezuškristuš križaju – nisam posve sigurna da li je u duru ili molu. Ne znam se uglazbiti sa sobom, ne ide mi to, ne razumijem kako se to može istovremeno biti zadihan i usporen, ushićen i čeznutljiv… eto, ne razumijem. Živim.

Pokušavam, improviziram… s varijacijama, bez mjere, mjera je oduvijek problem, otkucavam se dvoprstno; ta-te-tafa-tefe; tražim si ključ za tonalitete. Za riješiti svaku misteriju na njezinom kraju – treba imati ključ, a možda još i više ako je on poput naopake potkove već u startu postavljen na samom početku crtovlja i ispisan rukom koja i svoje matematičke osmice brutalno spaja od dva kao koljena kvrgava kruga, jako daleko od violinskog ključa u jednom elegantnom potezu.

Violončela diraju u moja slaba koljena, da, ne može se demantirati život, ali ključ moje Larine teme ipak nije smješten tako “nisko”. Mislim, čak i za ovako jako razvijeni sluh za sve ono što život nosi, to bi bio baš jako niski niski start. No iako ne znam koji je ključ, hjah, možda i zato što je brava razvaljivana nezanemarivi broj puta krivoprstom rukom brutalnom prema matematičkim osmicama, nju mogu, kad god to neću – uvijek napipati nježnim muškim prstima. Visoko gore. U grlu.

A sve brže, više, jače mogu i to sama. Baš kao i sve drugo u životu. Sve brže radim ručkove za jednu (1) odraslu osobu, sve više se sama diram na niskim osjetljivim mjestima, sve jače od toga drhtim… neizdovoljena.

Nekad čak i predvidljivo. Recimo: termin uredno uplaćivan podnošljivom mjesečnom ratom – “gitara dvaput tjedno u večernjim satima ponedjeljkom/srijedom”. Tu nikad ne omanem. Pa nakon što je hvatač akorda na žicama izašao iz auta, umiren, jer sam mu rekla da jesam, jesam ikada čula za Nights in white satin – uvijek ponovno osvijestim kako moja tema ima svoje strune baš na tom mjestu. Jer otuda je grleni smijeh, ali i taj gušeći blues osjećaj od gitare, od kojeg bih mogla odletjeti kao (Led) Zeppelin u svoj sky… s velikim limitom.

Jučer, nakon što je napustio auto, gledala sam u to nebo prije gotovo izvjesno besane noći redni broj taj-i-taj, i mislila kako je saten bijel, a moje noći blues, ali i da je taj blue moon uštap ipak jedan jako pretjeran i neekonomičan oblik kad su moji krugovi i tako kvrgavi, i da je u konačnici i sve to s gitarom i žicama, iako uredno uplaćivano – baš jako neekonomično. Jer košta me previše, puno previše.

Onda sam jednim okretom ključa pustila struju i pokrenula i auto i sebe. Out of the blue, cilj je bio jasan i u po bijele noći: trebam napokon prestati traćiti struju u vlastitim žicama. Trebam dječaku, koji već neko vrijeme najviše kredita daje Stonesima, na kredit kupiti električnu gitaru.

Da nadglasa sve što je ostalo od nježnosti.