Koliko sam puta okidala s boka : anatomija promašenog | Suzana Matić

VIOLINSKI KLJUČ ZA OBA KOLJENA

A navečer dok se svlačim i gledam u svoja gola koljena, shvatim da bi mogla biti bilo čija. I htjela bih da mogu vidjeti svoje prastaro violončelo među njima čiji je dodir koljenima prisan i poznat i bila bi moja, a prsti da su mi ravni… i kosa. Eto takva bih koljena željela imati. Ali što kad nikad nisam imala violončelo.

Moja su me koljena, slaba i nevična stezanju, izdala davno; koštala su me jednog opasnog pada s konja i jednog od tri potresa sjedišta razuma. Pa sam odlučila poraditi na čvrstoći.

I eto me sada, smještene u čvrstom tijelu, i post festum više ne bih mogla pasti iz galopa, ali pitam se jesam li zbog toga bolja, jača, sigurnija, sve ili ipak ništa… kad mi je i dalje sva slabost smještena u koljenima, a ne u nemirnoj kosi (i tko zna što bi na takvo traćenje lokni rekao Samson). Pa kad ne dozvolim da me se pomiluje po njima, onako nježno kao da su nečija, shvatim da kad sam se pitala mogu li svoju jakost (i kakvim vježbama uopće) smjestiti u njih – zapravo sam se pitala koliko je duboko korijenje orhideja.

Trebalo je najprije riješiti u koju periferiju tijela izgnati slabost.